Francesco Palermo: Europa se mijenja, a neke manjine su sve više na meti

Na kojim smo testovima pali i o tome kako štititi manjinska prava, govorio je u emisiji Prizma prof. Ustavnog prava na Sveučilištu u Veroni i direktor Instituta za komparativni federalizam pri centru Eurac Research u Bolzanu Francesco Palermo, bivšim predsjednik Savjetodavnog odbora Vijeća Europe za provođenje Okvirne konvencije za zaštitu manjinskih prava. 

Svaka zemlja određuje manjine na svoj način

Koje su glavne razlike u određivanju manjine, upitala je Sanja Pleša urednica i voditeljica emisije?

– Da, svaka zemlja ima malo drukčija pravila. U Europi se poseban naglasak stavlja na građane. Pripadnici manjina mogu biti samo osobe s državljanstvom te države. No ima slučajeva u kojima nije tako, ni u Europi ni u drugim zemljama, npr. na američkom kontinentu, rekao je Palermo.

Ali, dodaje Palermo, moramo reći da postoje međunarodna pravila koja ograničavaju diskrecijsko pravo država. To znači da ne mogu proizvoljno određivati tko pripada manjini, a te njihove odluke ne smiju izazvati neopravdane diskriminacije.

- Pravilo u Okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina, koju ste istaknuli, utvrđuje opće načelo izjašnjavanja. To znači da pripadnik manjine mora imati pravo izjasniti se kao pripadnik manjine bez negativnih posljedica. Katkad postoje objektivni kriteriji koje treba izvagati. Ukratko, države mogu odrediti pripada li osoba određenoj manjini, ali njihovo diskrecijsko pravo nije neograničeno, ističe Palermo.

Određene manjine u Europi sve su više na meti. Krajnja desnica jača i gradi svoj politički put baš na smanjivanju ili negiranju prava manjina. S druge strane, manjine nisu u središtu interesa krajnje ljevice. Koliko dokument poput Okvirne konvencije može to zaustaviti, upitala je Pleša?

– Okvirna konvencija je dokument iz 90-ih, star je 30 godina, i odraz je vremena u kojem je napisan. Danas bi vjerojatno bio drukčiji. No to je jedini međunarodni dokument o nacionalnim manjinama i zasad je najbolje što imamo. Provedba tog dokumenta u velikoj mjeri ovisi o volji država, ali i o kvaliteti preporuka stručnjaka i o porukama koje šalje Vijeće Europe, tj. Odbor ministara. Teško je primjenjivati međunarodne multilateralne mehanizme danas jer, za razliku od 90-ih, prevladava opće ozračje u kojem države suzbijaju i odbijaju multilateralne mehanizme. Preporuke međunarodnih organizacija doživljavaju kao smetnje i ne postoji politička volja za njihovom provedbom. U devedesetima je bilo drukčije: više se vjerovalo međunarodnim dokumentima, osobito u zemljama koje su prošle kroz revoluciju ili promjene, kao što su Hrvatska i druge zemlje na Balkanu. Danas se to promijenilo pa je i utjecaj Okvirne konvencije manji, rekao je.

Ali moramo zapamtiti, podsjeća Palermo, da je to jedini dokument kojim raspolažemo i, što je još važnije, da je napisan u interesu država. Ne želi ih ograničavati, nego im želi pomoći da bolje upravljaju vlastitom raznolikošću.

Zakonodavni okvir je dobar, ali provedba loša

Hrvatska ima Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, koji predstavlja dobar zakonodavni okvir. Ali prema akterima manjinske politike njegova provedba je loša. Koje su glavne zamjerke?

– Dovoljno je pročitati izvješća Odbora Okvirne konvencije da shvatimo da je zakonodavni okvir dobar, ali da u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama, postoji znatan porast nacionalizma i određene političke radikalizacije. A to pogađa manjine više nego druge skupine, osobito određene manjine. Politička i javna rasprava o manjinama često je obilježena retorikom protiv manjina, osobito protiv određenih manjina. Takva se retorika danas tolerira više nego u prošlosti, pogotovo prema pripadnicima srpske i romske manjine, i to iz povijesnih razloga. Ne gleda se jednako negativno na sve manjine u zemlji, koja se još često smatra homogenom nacijom. To je, možda, osnovni temelj iz kojeg nastane nacionalistička retorika, navodi.

Treba imati na umu, ističe Palermo, da Hrvatska, kao i ostale europske zemlje, nije homogena država. To je zemlja puna različitosti, što je pozitivno, a ne negativno.

Možda ste upoznati s nedavnim događajima u Hrvatskoj, gdje je kultura postala sporna. Gdje je granica neslaganja s drugim i drukčijim i kada to postaje poticanje na mržnju?

– Teško je odgovoriti na to pitanje. Problem je u tome što se sloboda izražavanja, koja je jedan od temelja slobodnih zapadnih društava, sve češće zlorabi i iskorištava od ljudi koji joj se protive upravo kako bi potisnuli stavove i slobodu izražavanja osoba koje im nisu po volji. To je ozbiljan problem jer iznutra uništava pluralizam, zloupotrebljavajući otvorenost i slobodu koju ona omogućava. Govor mržnje razlikuje se od običnog političkog neslaganja jer se odnosi na osobe – i katkad na njihove ideje – zbog onoga što jesu, ne zbog njihovih legitimnih stavova, kaže.

- Međunarodni pravni sustav, osobito Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, bavi se ovim pitanjem i tvrdi da države imaju obvezu zakonom zabraniti i nadzirati svako poticanje na nacilonalnu, rasnu ili vjersku mržnju i njezino širenje. Znači, mehanizmi postoje. U Hrvatskoj se, kao što su pokazali nedavni primjeri, vraća mišljenje da su teritorij i država u isključivom vlasništvu jedne skupine. Takav pristup automatski uskraćuje drugim skupinama pravo da budu dio hrvatske nacije, a to je nespojivo s pluralističkim društvom, ističe Palermo.

Taj problem trenutačno imamo posvuda na Zapadu, objašnjava Palermo.

- Ne postoji čarobna formula za njegovo rješavanje. Moramo se okrenuti međunarodnim dokumentima u kojima možemo pronaći određene odgovore. Ali prije svega moramo biti svjesni da je raznolikost dio nas i da predstavlja bogatstvo, ne prijetnju.

"Danas postoji veća tolerancija prema govoru mržnje i radikalnijem nacionalizmu"

Čini mi se da ovo nije specifično samo za Hrvatsku. Nismo više sposobni razumjeti druge i rješavati probleme kroz dijalog, navela je Pleša.

– Upravo tako, odgovorio je. To nije kaže problem samo u Hrvatskoj. Postoji polarizacija stavova, a to je u velikoj mjeri povezano s pojednostavnjivanjem poruka. S novim komunikacijskim sredstvima neke je poruke mnogo lakše prenijeti od drugih. Dat ću vam banalan primjer koji nema veze nužno s nacionalnim manjinama, ali je tema u Hrvatskoj kao i u mnogim zapadnim društvima, a to je pitanje imigracije. Mnogo je lakše poslati poruku da se potjeraju svi migranti, da se Hrvatska vrati Hrvatima, Italija Talijanima ili Njemačka Nijemcima… Parole su uvijek iste. Umjesto da prenesemo složeniju poruku da se društva mijenjaju, da nije potrebno samo integrirati ljude u društvo, nego da treba integrirati i sama društva, uzimajući u obzir njihove različitosti. Ova suptilnija poruka mnogo teže prolazi u današnje vrijeme, kad su poruke pojednostavnjene. Zbog toga danas postoji veća tolerancija prema govoru mržnje i radikalnijem nacionalizmu, koji se lakše nameće nego prije 30 godina, kad je napisana Okvirna konvencija, rekao je.

Koja je odgovornost vlade u takvim slučajevima, a koja nevladinih udruga?

– Vlada ima veliku odgovornost. Mora pomoći društvu da shvati da ga manjine mogu obogatiti i da ne predstavljaju samo prijetnju. Prva odgovornost svake vlade je da donese dobre zakone, a Hrvatska je u tome napredna. Ali ih mora i provoditi, nadzirati njihovu primjenu i ne smije tolerirati određena ponašanja. Društvena klima oblikuje se kap po kap. To mogu biti i otrovne kapi. Jedna kap je bezazlena, ali kad se nakupi više kapi, dobijemo otrovnu društvenu klimu. Stoga vlade moraju poštovati prvo vlastite zakone, pa i međunarodne obveze. Moraju pripremiti svoje institucije – od pravosuđa, policije i državne uprave – kako bi nepristrano mogle upravljati različitostima, odgovorio je.

Ali i nevladine udruge moraju surađivati, dodaje Palermo.

- Moraju iznositi zahtjeve i paziti da vlada dobro odrađuje svoj posao. Ali treba nadzirati i nevladine udruge koje šire govor mržnje. Treba djelovati na razini cijeloga društva i osigurati manjinama pravo sudjelovanja, iznošenja svojeg mišljenja i stajališta i davanja doprinosa uključivanju u društvo, koje neizbježno postaje sve pluralnije iako to neki ne žele. To će se svejedno dogoditi, samo što se to može odigravati na uređen i pozitivan način ili kroz sukobe koji stvaraju nove sukobe, zaključuje.