Ratovi mijenjaju puteve: "Realna cijena nafte je oko 60 dolara"

Ratovi na Bliskom istoku i u Ukrajini mijenjaju puteve nafte i ugrožavaju njezinu proizvodnju, preradu i transport. Naftni stručnjak Davor Štern ističe da nafte zasad ima dovoljno, ali da njezinu cijenu snažno podižu troškovi transporta i osiguranja te burzovne špekulacije.

Ratovi mijenjaju puteve nafte: Trump se okreće ruskom dizelu

Tankeri i dalje gore u Hormuškom tjesnacu, dok Washington tvrdi da je plovidba otvorena i sigurna. Posljednjih dana projektili su pogodili više tankera na izlazu iz tjesnaca, a Iran odbija normalizirati plovidbu dok Sjedinjene Države ne ukinu pomorsku blokadu. Snimke iz Perzijskog zaljeva pokazuju da je prolazak i dalje vrlo rizičan.

Američki državni tajnik Marco Rubio tvrdi, međutim, da je Hormuški tjesnac otvoren te da njime sada prolazi gotovo jednaka količina nafte kao prije početka sukoba.

Prije rata Hormuškim tjesnacem prolazilo je i do 135 brodova dnevno, među kojima između 20 i 30 velikih tankera. Tom se rutom prevozila približno petina svjetske nafte, ali i velike količine ukapljenog prirodnog plina. 

Među najvećim izvoznicama nafte kroz Hormuz su Saudijska Arabija, Irak, Ujedinjeni Arapski Emirati, Iran i Kuvajt, dok Katar gotovo sav svoj morski izvoz ukapljenog prirodnog plina usmjerava kroz tjesnac. O energentima iz Perzijskog zaljeva posebno ovise azijske ekonomije – Kina, Indija, Južna Koreja i Japan.

Promet je ipak daleko od prijeratnog. Umjesto desetaka brodova, dnevno prolazi tek nekoliko, a brodovlasnike odvraćaju sigurnosni rizici te skupo i teško dostupno pomorsko osiguranje. Glasnogovornik iranskog Ministarstva vanjskih poslova Esmaeil Baghaei potvrdio je da se razmjena poruka između Irana i SAD-a preko posrednika nastavlja.

Ni alternativne rute nisu bez rizika

Prijetnje opskrbi ne dolaze samo iz Hormuškog tjesnaca. Sukob se prelijeva i na Saudijsku Arabiju, jednu od najvećih svjetskih proizvođačica nafte. Jemenski hutisti tvrde da napadaju saudijske energetske i druge ciljeve kao odgovor na udare na svoje položaje.

Saudijska Arabija dio nafte preusmjerava cjevovodom prema luci Yanbu na Crvenom moru i tako zaobilazi Hormuški tjesnac. No ni ta ruta nije bez rizika. Zbog sigurnosnih prijetnji u Crvenom moru i u blizini tjesnaca Bab el-Mandeb dio brodara izbjegava Sueski kanal i bira znatno dulji put oko Afrike.

Europa ranjiva zbog dizela i avionskog goriva

Sjedinjene Države danas manje ovise o bliskoistočnoj nafti nego prije, a i Europska unija diversificirala je opskrbu. Ipak, napadi na energetsku infrastrukturu i poremećaji u pomorskom prometu i dalje prijete rastom cijena. 

Za Europu problem nije samo sirova nafta. Bliskoistočne i azijske rafinerije važne su i za opskrbu dizelom i avionskim gorivom. Iz tih rafinerija dolazi između 30 i 40 % dizela te između 60 i 80 % uvoznog avionskog goriva u EU.

Napadi na postrojenja na Bliskom istoku i u Rusiji dodatno smanjuju raspoložive kapacitete prerade. Kada se istodobno poremete proizvodnja i transport, posljedice osjećaju vozači, prijevoznici i cijelo gospodarstvo.

Trump se okrenuo ruskom dizelu

Pritisnut poremećajima na tržištu, američki predsjednik Donald Trump okrenuo se Moskvi i objavio dogovor o isporukama ruskog dizela američkom tržištu.

– To je velika stvar. Riječ je o golemim količinama nafte koje dolaze u našu zemlju. Želim zahvaliti predsjedniku Putinu. Dolaze goleme količine i riječ je o dizelu, a to je ono što želimo, rekao je Trump.

Rusija bi, prema najavama, trebala odmah isporučiti 300 tisuća tona dizela, a u sljedećim mjesecima još nekoliko milijuna tona. Moskva tvrdi da može osigurati te količine.

Zamjenik ruskog premijera Alexander Novak izjavio je da Rusija može osigurati dodatne isporuke dizela na svjetsko i američko tržište kako bi pridonijela uravnoteženju situacije nastale zbog problema u Hormuškom tjesnacu.

Rusija je zbog ukrajinskih napada na svoje rafinerije ograničila izvoz naftnih derivata. Trump je nakon razgovora s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom zatražio od Ukrajine da prestane napadati ruska energetska postrojenja te objavio da je dogovoreno energetsko primirje.

Ni Moskva ni Kijev nisu ga službeno potvrdili, ali napadi na energetske objekte prorijedili su se. Već je najava ruskih isporuka snizila cijene dizela na svjetskim tržištima, iako je prva najavljena pošiljka manja od jednodnevne potrošnje američkog prometnog sektora.

Američko-ruski dogovor iznenadio Europu

Američko-ruski energetski dogovor iznenadio je europske čelnike.

– Za Njemačku i Europu takva odluka ne dolazi u obzir. Rusija će pregovarati u dobroj vjeri samo ako bude pod pritiskom, rekao je njemački kancelar Friedrich Merz.

Finski premijer Petteri Orpo potez je opisao kao još jedan primjer konfuzije na kakvu je Europa navikla tijekom Trumpove ere. Američki ministar financija Scott Bessent istodobno je kritizirao europsku energetsku ovisnost o Rusiji, ustvrdivši da su Europljani od početka rata Rusiji za energente dali više novca nego Ukrajini.

Europa i Sjedinjene Države posljednjih su desetljeća zatvarale starije rafinerije zbog strožih ekoloških pravila i promjena u energetskoj politici. Ratovi na Bliskom istoku i u Ukrajini sada istodobno ugrožavaju izvore nafte, njezinu preradu i transport.

Kriza pokazuje da nije dovoljno osigurati sirovu naftu – treba je preraditi u gorivo i sigurno dopremiti do potrošača. Dok se ratovi nastavljaju, cijenu te ranjivosti osjećaju i vozači na benzinskim postajama i gospodarstvo.

Štern o naftnoj krizi: Svijet bi trebao težiti realnoj cijeni od oko 60 dolara

Unatoč višemjesečnim ograničenjima plovidbe Hormuškim tjesnacem i učestalim napadima na tankere, na svjetskom tržištu još ima dovoljno nafte. Problem je što je znatno skuplja, a velik dio rasta cijene proizlazi iz troškova transporta, osiguranja i financiranja te špekulacija na burzama, rekao je u emisiji Agenda naftni stručnjak Davor Štern.

Govoreći o stvarnom gubitku globalne opskrbe zbog problema u Hormuškom tjesnacu, Štern je rekao da ga je teško precizno procijeniti.

– Osjećamo da nafte ima manje. Međutim, očito je da gospodarstva svih zemalja funkcioniraju. Fizičke nafte još uvijek ima dovoljno. Skuplja je, ali je ima. Nije da netko nije mogao kupiti naftu, ona je prisutna na tržištu, rekao je.

Prema njegovim riječima, cijena nafte snažno je porasla, ali još nije dosegnula povijesne vrhunce.

– Većinu porasta cijene sada ne čini toliko nafta koliko sve ono što je vezano uz njezin prijevoz. Konkretno, vozarine tankera, osiguranje robe, banke koje financiraju sve te transakcije. Velik dio troškova porasta cijene nafte vezan je uz logistiku, objasnio je Štern.

Burze reagiraju i na glasine

Na kretanje cijena, istaknuo je, snažno utječe i psihologija tržišta. Cijene se mijenjaju ovisno o političkim izjavama, najavama razvoja ili završetka sukoba i očekivanjima trgovaca. Štern smatra da se način formiranja cijena nafte bitno promijenio nakon velike naftne krize 1973. godine, kada je nafta postala važna roba na burzama.

Prije toga, podsjetio je, cijene su se uglavnom određivale dugoročnim ugovorima između proizvođača i kupaca pa su oscilacije bile znatno manje.

– Gotovo 30 godina cijena je bila skoro na ravnoj liniji. To je bilo jako dobro za svijet. Bilo je to razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, kada je cijeli svijet htio živjeti bolje. To je bilo zlatnih 30 godina za svjetsku energetiku, rekao je.

Problem današnjeg tržišta vidi u tome što na njemu ne sudjeluju samo proizvođači i stvarni korisnici nafte nego i trgovci koji računaju na promjene cijena.

– Cijela burza funkcionira na bazi informacija. Međutim, živimo u vremenu kada su informacije teško provjerljive, kada ne znamo je li nešto napravila umjetna inteligencija ili čovjek i kada su lažne vijesti jedan od elemenata svijeta u kojem živimo. Burza reagira i na glasine, kazao je.

Kao primjer naveo je kratkotrajan skok terminske cijene omanske nafte na oko 300 dolara po barelu, koji je opisao kao burzovni eksces potaknut očekivanjem da bi se moglo dogoditi nešto značajno.

Alternativni pravci ne mogu potpuno zamijeniti Hormuz

Govoreći o mogućnostima zaobilaženja Hormuškog tjesnaca, Štern je rekao da postojeći saudijski naftovod Istok-Zapad ne može u cijelosti nadoknaditi količine koje su prevozili tankeri.

Naftovod vodi prema luci Yanbu na Crvenom moru, odakle se nafta može nastaviti prevoziti prema Sueskom kanalu. Štern je spomenuo i druge naftovode na tom području koji trenutačno nisu u funkciji, ali bi se, prema njegovoj procjeni, mogli osposobiti.

Problem je, međutim, što prolaze politički i sigurnosno nestabilnim područjima Iraka, Sirije i Jordana. Spomenuo je i naftovod od izraelske luke Eilat na Crvenom moru do Ašdoda na Sredozemlju, koji je nekada služio kao alternativni pravac za transport nafte, ali danas nije u funkciji zbog političkih razloga.

– Svijet bi mogao pronaći izlaz, ali geopolitika je te pravce prekinula, rekao je Štern.

Velika borba za tankere

Posebno je istaknuo da je na azijskom tržištu trenutačno velika borba za tankere, što dodatno podiže troškove. Nestabilne cijene, upozorio je, ne stvaraju probleme samo potrošačima nego i proizvođačima jer otežavaju planiranje proizvodnje i budućih ulaganja.

– Vrlo je teško planirati proizvodnju i buduća ulaganja ako ne znate otprilike kolika će biti cijena robe kada završite projekt, rekao je.

Osvrnuo se i na Saudijsku Arabiju i ostale zaljevske zemlje, čiji je gospodarski uspon snažno vezan uz energente. Ako se sadašnja nesigurnost nastavi, smatra da će morati dodatno diversificirati svoja gospodarstva.

Naftne krize prate velike geopolitičke događaje

Štern se osvrnuo i na povijest naftnih kriza, posebno na 1973. godinu, kada su arapske zemlje upotrijebile naftu kao političko sredstvo i uvele embargo prema zapadnim zemljama. Od tada su, rekao je, veliki skokovi i padovi cijena uglavnom bili povezani s važnim svjetskim događajima, među kojima je izdvojio i Iransku revoluciju 1979.

Posebno je naglasio da sama pojava rata ili krize ne mora automatski dovesti do dramatičnog rasta cijena. Kao primjer naveo je terorističke napade 11. rujna 2001. godine. Prema njegovim riječima, očekivalo se veliko poskupljenje nafte, no dok burza dva tjedna nije radila, cijena je ostala gotovo nepromijenjena.

Za Šterna je to pokazatelj koliko burzovna očekivanja i špekulacije mogu utjecati na cijene.

"Svijet bi trebao težiti realnoj cijeni nafte"

Govoreći o dugoročnim kretanjima, Štern je rekao da prosječna cijena nafte, kada se promatra dugo razdoblje uz velike uspone i padove, dolazi do približno 60 ili 61 dolar po barelu. Upravo bi stabilnija cijena na toj razini, smatra, koristila svjetskom gospodarstvu.

– To je nešto čemu bi svijet trebao težiti, da dođemo do neke realne vrijednosti cijene nafte. Tada bi, mislim, sve ekonomije svijeta od toga imale veliku korist, zaključio je Štern.