Priča o sudbinama ljudi na istočnoj fronti: "Ovo je noćna mora"

07:25 / 04.03.2022.

Autor: Miro Aščić/Agenda: Svijet/HRT/IMS/V.G.

Ukrajina

Ukrajina

Foto: Yara Nardi / REUTERS

"Samo su mrtvi dočekali kraj rata." Tu duboku misao jedni pripisuju Platonu, drugi nekim suvremenijim mudrim ljudima. Tko god sročio da za one koji prežive rat, on nikada sasvim ne završi, imao je pravo. Milijuni Ukrajinaca zauvijek će se sjećati ovih strašnih dana, svijet će pamtiti i zapamtiti, a i tisuće ruskih obitelji nikada neće zaboraviti dan kada su im stigle najgore vijesti o njihovim sinovima koji su mislili kako idu na vojnu vježbu.

Dok ruska vojska i proruski separatisti stežu obruč oko Mariupolja, velikog lučkog grada na obali Azovskog mora, njegovi stanovnici traže sigurno sklonište, bilo kakvo i bilo gdje, samo da se zaštite kad granate počnu padati.

- Ne daj, Bože, da granata udari. Zato smo ovamo doveli sve. Osigurali smo hranu i sve što treba, kaže Ervand Tovmasjan, stanovnik Mariupolja.

Anna Delina jednom je već pobjegla od rata i kaosa koji ga prati, ali nije otišla dovoljno daleko da je ne bi sustigao.

- Suprug i ja smo iz Donecka. Nismo još imali djece kad smo 2014. otišli. Otišli smo od kuće s malom torbom u ruci kad je rat počeo. Otišli smo k prijateljima, ali nismo dočekali da se vratimo kući. Onda smo se preselili u Mariupolj. I sad se to ponavlja se djecom, kaže Anna Delina, stanovnica Mariupolja.

Mariupolj tek čeka ono kroz što Harkiv već prolazi. Drugi po veličini ukrajinski grad, udaljen samo 50-ak kilometara od ruske granice, danima je poprište borbi ukrajinske i ruske vojske. Rusi su raketirali zgradu harkivske administracije na središnjem trgu. Dok traju borbe i padaju rakete, stanovnici se skrivaju u skloništima. Ekatarina je u njemu s djecom već peti dan.

- Ovo je noćna mora. Pogađa me to iznutra vrlo snažno. To se ne može objasniti običnim riječima, kaže Ekatarina Babenko, stanovnica Harkiva.

Harkiv je veliki sveučilišni centar. Na tamošnjim fakultetima studira više od 12 tisuća stranih studenata, ponajviše iz afričkih i bliskoistočnih zemalja. Sada je rat prekinuo njihov studij i natjerao ih u bijeg, ali opet se suočavaju s problemima na poljskoj granici, kaže student iz Kenije.

- Da, Ukrajince su pustili, a strance su odvojili na drugu stranu, bez obzira na rasu, kaže Abdirahim Syleiman, student iz Kenije.

- Vidjeli smo gdje je bomba eksplodirala u stablu blizu moje kuće. Da nisam otišla tog dana, teško bih otišla, kaže Jessica, studentica iz Nigerije.

Ruska vojska sve je bliže Kijevu i pokušava ga okružiti. Posljednja bitka za Kijev vodila se 1943., kad je Crvena armija protjerala Nijemce, a gotovo osam desetljeća poslije, u Europi XXI. stoljeća, nestvarno je da će se opet voditi teška bitka za glavni ukrajinski grad. Dmitrij je odlučan braniti ga.

- Svatko tko može, treba ići u obranu. Zato što je ovo naš dom i moramo ga braniti, kaže Dmitrij, stanovnik Kijeva.

U gradu je ratno stanje, dugački redovi stvaraju se ispred trgovina, u kojima već vlada nestašica robe. Toga su svjesni i Kijevljani koji se žure kupiti živežne namirnice dok se još može.

- Nema ničega, otišli smo u jedan dućan, u njemu nije bilo kruha, ni mlijeka ni jaja. Ostalo je samo vode, slatkiša i takve stvari, kaže Ihor, stanovnik Kijeva.

- Moje trogodišnje dijete daleko je od mene. I ja sad ne mogu otići i dovesti ga k sebi. Iskreno vam kažem . Suprug i ja ga ne možemo dovesti. Padaju bombe i na nas idu tenkovi, kaže stanovnica Kijeva.

Ukrajinci masovno bježe prema zapadu, što dalje od rata, a egzodus iz dana u dan poprima sve veće razmjere. Izbjeglice ulaze u Moldaviju, Rumunjsku, Mađarsku, Slovačku i Poljsku.

- Muž me natjerao da odem. On se boji za mene i našu djecu. Ne želi da djeca vide određene stvari. Ne mogu to ni zamisliti, kaže izbjeglica iz Ukrajine. Djeca su najvažnija. Da nema njih, ostali bismo kod kuće, kaže izbjeglica iz Ukrajine.

- Ostavila sam dvoje djece u Bukovilju, neće otići s Karpata, a s trećim djetetom sam otišla jer je posvuda oružje. Mladi prekrasni dečki postali su vojnici i kad mi to sve gledamo, shvaćam da ih se pola možda neće vratiti, kaže izbjeglica iz Ukrajine.

Granate padaju i po gradovima i naseljima u odmetnutim ukrajinskim regijama Doneck i Luhansk. I ondje ljudi ginu i kuće gore, i tako praktički svih ovih godina, od rata 2014.

- Strašno je tako živjeti, strašno. Neka se to sve završi, kaže stanovnica Donecka.

- Cijela kuća je izgorjela, evo kako smo stradali. Kad će sve ovo završiti?, pita se stanovnica Donecka.

Separtisti iskorištavaju priliku da zauzmu što više teritorija od ukrajinske vojske. Ali Ukrajinci koji ostaju u svojim gradovima ne namjeravaju raširenih ruku dočekati ruske tenkove. Stanovnici Žitomira pripremaju Molotovljeve koktele kojima misle braniti grad.

- Ovo je službeno sklonište. Ono je zapušteno. Mi, obični ljudi, stanari, počinjemo ga čistiti i mi želimo da se naše majke i naša djeca ovdje sklone, kaže volonter.

Čini se da je Rusija podcijenila ukrajinski moral i žilavost ukrajinskog otpora. Svi su se angažirali u obrani, kao što je to bio slučaj u SSSR-u kad ga je u II. svjetskom ratu napala nacistička Njemačka. Rezervisti se dobrovoljno pridružuju regularnoj vojsci.

- Mi branimo svoj dom i zato su svi ovi momci postali rezervisti. Oni imaju patriotski kozački duh. Oni znaju što trebaju napraviti. Sada trebaju zaustaviti neprijatelja, kaže ukrajinski rezervist.

Svaki uspjeh na terenu samo učvršćuje nadu Ukrajinaca da bi ovaj rat mogli i dobiti. Budući da je Rusija otišla predaleko da bi se povukla neobavljena posla, a Ukrajina nije spremna kapitulirati pred njezinim ulimativnim zahtjevima, prema svemu sudeći, sukob se teško može brzo završiti, a to znači nastavak patnje ukrajinskog naroda i sve veće izbjegličke kolone prema zemljama Europske unije.


video thumb

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!