Usamljeni ekološki proizvođači

Često se govori o ekološkim proizvodima i stječe se dojam da je domaća ekološka proizvodnja u usponu. Stanje na terenu, barem na sjeveru zemlje, ne pokazuje da je baš tako. Istina je da se povećava i broj ekoloških proizvođača i površine pod ekološkom proizvodnjom, ali kad se gledaju urod i proizvodnja, i dalje smo u začaranom krugu. Ekološki proizvodi nisu raznovrsni, potrošači se sami snalaze na tržištu, nema udruženja, ali ima mnogo problema. Kada se, primjerice, usporedimo s Italijom, gdje gotovo svako selo ima organiziranu zajedničku prodaju ekoproizvoda toga kraja, čini se da smo mi u Hrvatskoj još na početku domaće ekopriče.

Kada govorimo o ekološkoj proizvodnji hrane u Koprivničko-križevačkoj županiji, moramo početi s Usamljenom golubicom - obiteljskim gospodarstvom jednog od pionira ekoproizvodnje u tom kraju Branka Funteka iz Male Rasinjice.

Na svojih osam hektara gdje se mogu uzgajati oranične kulture zbog plodoreda rotiram, sijem pir, heljdu i raž tako da svaku treću godinu pokušavam dobiti na istoj parceli istu sortu. Kad se žetva obavi žito se sprema na sušenje, čisti se najprije, suši se i po potrebi kada se ima narudžba za brašno, žito se melje, objašnjava Branko Funtek.

U proizvodnji upotrebljava vlastito sjeme starinskih sorti koje je godinama prikupljao. Branko je oduvijek imao viziju drukčije poljoprivredne proizvodnje od one u prehrambenoj industriji u kojoj je godinama radio. Kada je izgubio posao jer je tvornica zatvorena, roditeljsko imanje i poljoprivredno zemljište omogućili su mu da sam ispriča svoju priču.

- Ispočetka nije baš bilo jednostavno ni lako jer ljudi s velikim nepovjerenjem prilaze tim proizvodima koji se deklariraju kao ekološki. Jer, na žalost, neki s namjerom da prevare pristupaju toj proizvodnji. Na žalost ima i takvih slučajeva.

U svojoj bližoj okolici Branko nije naišao na istomišljenike, ali našao ih je u Istri, Rijeci.

- Sve je počelo u Istri, skupilo se nekoliko entuzijasta, osnovale su se ekološke tržnice, solidarne ekološke grupe, gdje svi ljudi koji imaju certifikat da su ekološki proizvođači, mogu plasirati na tržnicama svoje proizvode.

Iako je u Koprivničko-križevačkoj županiji, prema podacima iz upisnika, ekološka proizvodnja zastupljena na 793 hektara, a kao ekološki se vodi 310 proizvođača, i dalje takvih ekoloških grupa ili udruženja nema.

- Najviše nam je zastupljena voćarska proizvodnja, a unutar nje najviše proizvodnja lijeske i oraha. Problem nam je što nemamo šaroliku proizvodnju, odnosno nemamo dovoljno veliki raspon proizvoda da bi na tržištu mogli naši proizvođači plasirati onako kako bi to trebalo, kazala je stručna savjetnica u Upravi za stručnu podršku iz Križevaca Sanja Vuković.

A trebalo bi učiti od onih koji su u tome bolji od nas. Primjerice, u Austriji ekološki proizvođači imaju svoje udruge na razini regije, a postoji i krovna organizacija koja vodi brigu o plasmanu takve robe, certificiranju, edukaciji i svemu onome što jedan ekološki proizvođač sam ne može.

- Pronaći način kako da oni svoje proizvode stave na tržište unutar različitih štandova na tržinicama isključivo za ekološke proizvođače unutar nekog centra gdje će biti samo ekološki proizvodi, a ekološki proizvođači moraju malo više poraditi na tom udruživanju da bi imali dovoljne količine koje bi mogli plasirati pa i kroz javne kuhinje odnosno vrtiće škole i staračke domove gdje bi se ti ekološki proizvodi mogli više plasirati, ističe Vuković.

Jedan od prvih koraka ekoloških proizvođača je prijava kotrolnom tijelu koje je ovlašteno za certificiranje ekoloških proizvoda. Jedno takvo je i u Koprivnici.

- Mi trenutno imamo 1104 klijenta, od toga iz naše Koprivničko križevačke županije je 20 tak klijenata, a pokrivamo cijelo područje Hrvatske. Svakako da je jedan od njihovih najvećih problema je taj što za svoj ekološki proizvod ne mogu dobiti veću cijenu to se 90 posto njih žali da ne mogu prodati kao ekološki proizvod jer u Hrvatskoj još uvijek nema razvijenog takvog tržišta, a drugo na što se žale je nemogućnost pronalaska ekološke hrane za svoju stoku, rekao je Marko Potroško.

Ekološka proizvodnja treba mnogo više vrijednih ruku nego konvencionalna pa je i nedostatak radne snage jedan od izazova. S druge strane, ako gledamo susjede s razvijenijom poljoprivredom, ekološka proizvodnja nema alternative. Priroda nam daje mnogo, samo s njom to moramo naučiti dijeliti.