Trideset i pet godina obitelj Bataković nije znala gdje je njihov Zlatko. Bez groba, bez oproštaja, čekali su odgovor o njegovoj sudbini.
18.11.2026.
12:17
Autor: Zrinka Perić/V.G./HRT
Trideset i pet godina obitelj Bataković nije znala gdje je njihov Zlatko. Bez groba, bez oproštaja, čekali su odgovor o njegovoj sudbini.
Trideset i pet dugih godina. A onda je napokon pronađen.
- Kad su mi to rekli, imao sam neko olakšanje. Konačno mama neće paliti svijeću kod Gospe nego na grobu, govori Branko Bataković, brat.
Zlatko Bataković imao je samo 26 godina kada je, u ratnom Vukovaru, nestao bez traga. Za starijeg brata Branka zauvijek je ostao Dzale - tih i miran mladić koji je najviše volio Dunav.
- Znao je doći često bez ribe, kad su išli na pecanje, kažem: „Pa, Zlatko, što radiš tamo 20 sati?” Pa kaže: „Ništa, gledam u vodu, to me opušta”. Na Dunav je tako znao otići, kaže: „Sjedim i mene to smiruje”. Ja to nisam mogao pojmiti, da netko izgubi dan gledajući u vodu, priznaje Branko.
A onda je došlo vrijeme kada više nije mogao mirno sjediti uz Dunav. Vode obožavane rijeke više nisu donosile mir. U lipnju 1991. s još trojicom mladića iz Mikluševaca prijavio se u Zbor narodne garde. Odluku je već donio, bratu je samo došao reći da - odlazi.
- To je bilo 10. lipnja 1991. kad mi je rekao: „Bajo ja idem u gardu”. Ja sam ga pitao zašto, on kaže: „Bajo, bolje ja nego ti, ti imaš dvoje djece, ja moram ići.” Nisam to ni onda razumio, ali otišao je, prisjeća se Branko.
Posljednji put vidio ga je u kolovozu,došao mu je čestitati godišnjicu braka i rođendan. Toga dana Vukovar je bombardiran i došli su po Zlatka. Krenuo je prema vozilu, ali se još jednom vratio majci... Kao da je znao!
- Izašao je, imao je lančić, za osamnaesti rođendan smo mu kupili privjesak na kojem piše Zlatko. I on kaže meni: „Ja ću sad ići, dat ću ti sve novce. To ti staviu putovnicu.” Ja mu kažem: „Neću.” A on odgovara: „Moraš, moraš uzeti”. Zagrlio me i poljubio, prisjeća se Veruška Bataković, majka.
Nije mogla znati da će ga tada posljednji put vidjeti živoga. Rat je postajao sve krvaviji. Na položajima oko Vukovara, hrvatski branitelji pokušavali su zaustaviti neprijateljske snage. Gradom se širio miris baruta i paljevine. Mnogi od njih nisu ni zamisliti mogli kakvi ih dani čekaju. Nada je bila jača.
- Sjećam se da mi je rekao: „Neće to ništa biti od toga. To će oni samo držati kao tampon zonu da ne dođe do nikakvih sukoba.” U stvari nismo ni sanjali da će doći do tako nečega, govori Zdenko Biki, suborac.
Prema svjedočanstvima Zlatko je zarobljen na Ristićevu salašu i odveden prema Negoslavcima. Ondje ga je, kaze Branko, prepoznao čovjek koji je poznavao njegovu obitelj. To mu nije spasilo život.
- Rekao mu je: „Ja tebe poznajem, ti si Veruškin sin”. Kaže mu: „Zašto si tu?” Ja ću sad tebe pustiti kući”. Odveo ga je u stražnje dvorište, sasuo rafal u leđa i ubio ga.
Godine su prolazile, svaka nova informacija budila je novu nadu. Tražili su ga među živima, na popisima zarobljenih, u pričama ljudi koji su se vratili. I vjerovali čak i onome što se drugima činilo nemoguće.
- Imali smo čak informacije da su ih Srbi uzeli i odveli u Aleksinac u rudnike da rade. Mama je znala tako sanjati da je Zlatko živ, da u Srbiji radi u rudniku, izgubio je pamćenje, ima ženu i dvoje djece, govori Branko Bataković.
Branko i Veruška Bataković
Foto: HTV / HRT
Zlatkovi posmrtni ostaci prije dvije godine pronađeni su na Petrovačkoj doli. Branko je od ministra Tome Medveda zatražio samo jedno - da vijest o pronalasku ne bude objavljena prije nego što je majci osobno priopći. Dva dana skupljao je snagu za najteži razgovor. Dva dana je tražio riječi.
- Mama gleda televiziju stalno. Oko pet sati su bili vijesti, a ja smo došao u četiri, svu djecu sam mobitelom zvao da dođu. Ona se iznenadila i bila je sretna. I onda sam je zagrlio i rekao, taj krik... to se ne može opisati, prisjeća se Branko.
Trideset i pet godina Veruška nije imala grob na koji bi otišla. Pred Gospinim likom u dvorištu palila je svijeće, molila i čekala - sina kojega je posljednji put zagrlila u kolovozu 1991. Sada zna gdje je.
Na njegovu grobu danas stoji ime koje je Veruška godinama izgovarala u molitvama. Iza slova ostao je život prekinut u 26. godini. I majka koja je trideset i pet godina čekala odgovor. I sada, kada ga je dobila, još uvijek postavlja isto pitanje.
- Zašto baš on. Zlatko nisi trebao ići. A nismo ga mogli spriječiti, takva mu je sudbina od rođenja i gotovo, kaže Veruška Bataković, majka.
Na to pitanje odgovora nema. Zlatkov Dunav teče polako i nečujno, odnoseći sa sobom godine, neostvarene snove jednog mladića i uspomene koje se više nikada neće vratiti.
Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram, TikTok i YouTube!

Autorska prava - HRT © Hrvatska radiotelevizija.
Sva prava pridržana.
hrt.hr nije odgovoran za sadržaje eksternih izvora