Samo Talijani zapadne Slavonije znaju što je thok

Materinski jezik je onaj prvi jezik koji naučimo u svojoj obitelji. Neizmjerno je važan pri formiranju mišljenja, a istraživanja su pokazala da osoba koja nije svladala svoj materinski jezik ima problema s učenjem uopće. Materinski jezik Talijana zapadne Slavonije dijalekt je čijih je govornika sve manje, ali još uvijek se može čuti u mjestima u okolici Lipika i Pakraca.

Stari recept za pripremu puževa podsjetnik je na dijalekt koji je gospođa Ciciljot naučila od svojih roditelja. Riječ je o dijalektu kojim govori ili je govorila mala talijanska enklava u Slavoniji, točnije u mjestima u okolici Pakraca i Lipika. Taj jezični otok izazvao je znanstvenu znatiželju Vesne Deželjin, koja je često odlazila u taj kraj i razgovarala s onima koji dijalekt još govore.

- Jezikoslovlje je bila jedna od ključnih, njezinih interesnih točaka kojim kasnije se sve više i više počela baviti odnosno ulazila je u pojedine teme jezikoslovlja pa tako dijalekte izuzetno ju je zanimala talijanska fonetika i sve što je vezan uz to pa tako je pretpostavljam došla i do ovog, tog, dijalekta koji je jedino ostvario odnosno koji jeostao u Slavoniji i zapravo je ta tema jedna od onih s kojima se nitko ne bavi, ona je zapravo jedina koja se počela time baviti, koja je uzela to pod svoje, rekla je Maria Deželjin.

No bolest je dr. Deželjin zaustavila u njezinoj nakani da svoja istraživanja objedini u knjizi. Iza nje ostalo je vrijedno djelo u rukopisu. Poruka od profesora s Milanskog sveučilišta da je tekst lektoriran pokrenula je cijeli niz događaja u koje su se uključile kolegice dr. Deželjin, ali prije svega suprug koji je uz kćer želio dovršiti to djelo.

- I on, koliko god je kompletno oprečne struke, dakle tehnička struka je u pitanju i nema apsolutno veze s jezikom, a ponajmanje sa talijanskom, ali otkrio je da zapravo postoje postoje, nedostaje bibliografija, nedostaju naslovi na poglavljima i čak zapravo tekst u nekim situacijma nije se nadovezivao jedan na drugi. I onda smo naravno uz savjete koje smo dobili od njezinih kolegica i na kraju krajeva gospođa profesorica Sanja Rojić je preuzela ulogu glavnog, ja bih rekla urednika i recenzenta i na tome joj hvala, dodaje. 

Sve su te podatke pronašli u bilješkama i kompjutorskim datotekama i oblikovali u knjigu. Njezinu je vrijednost prepoznala zagrebačka Zajednica Talijana i predstavnik Oscar Arlant, pa su je uz pomoć Talijanske unije, odlučili i izdati. Promovirana je u sklopu mjeseca talijanskog jezika u svijetu.

- Prvi dojam je ono vraćanje u djetinjstvo. Naravno sjetim se dosta detalja kad sam tamo živio i govorio taj dijalekt. Naravno, knjiga govori na jedan stručan način o svemu tome, tako da je nisam ni poznavao sve, ali sam govorio, ne znajuči što znači i kako se izgovara, zbog čega se izgovara itd. U svakom slučaju, drago mi je da je ta knjiga napisana i da ostane zabilježeno. Jer na žalost, sa vremenom taj dijalekt nestaje, istaknuo je Oskar Arlant, predstavnik talijanske nacionalne manjine Grada Zagreba.

Dijalekt je to koji je i prije bio zanimljiv talijanskim jezikoslovcima koji su ga istraživali. A novim generacijama zanimljiv poticaj za daljnje istraživanje.

- Po mom mišljenju, riječ je o pravom jezičnom otoku koji ne nalazimo nigdje drugdje. Možemo pronaći elemente dijalekta iz okolice Belluna, od kojih su neki danas već zastarjeli. Profesorica govori upravo o jezičnoj zastarjelosti. S druge strane imamo jezične elemente koji više ne postoje, koji su nestali ili su se promijenili ili se dogodila promjena jezičnog koda. Profesorica navodi različite primjere, i preporučujem da ih sve pročitate jer su doista vrlo zanimljivi, osobito onima koji poznaju lokalni dijalekt. Na primjer, riječ cosita - mi je često rabimo, čak i kod mene, iako sam iz Feltrea, ali je ipak ista općina, a to znači dobro, kaže Maria Rugo, lektorica, Odsjek za talijanistiku, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Mnogo je emocija uz naporan istraživački rad uključeno u ovu knjigu.

- Riječ je o dijalektu čija me se povijest tiče jer dolazim iz okolice Belluna, točnije iz Feltrea. Zbog toga me zanima povijest jezika o kojoj piše prof. Deželjin. Riječ je o specifičnoj situaciji. Jedno su dijalekti iz okolice Belluna i Feltrea, a drugo dijalekti koji se s vremenom fosiliziraju - iako ovdje nije riječ samo o tome, nego zbog iseljavanja ljudi iz okolice Belluna u Slavoniju potkraj 1880. dogodilo se spajanje jezika jer se hrvatski pomiješao s dijalektom iz Belluna i promijenio ga. Zbog toga ne možemo govoriti o dijalektu iz Belluna koji se fosilizirao, nego o drugom dijalektu i jeziku, kaže Rugo.

Nažalost, sve je manje njegovih govornika, što zbog utjecaja hrvatskog jezika, ali i modernog talijanskog kojim govore mlađe generacije koje su se, igrom sudbine, odselile u Italiju. No sjećanja na pojedine riječi ostaju zauvijek.

- Dakle, riječ koja mi je prva pala na pamet i koja mi je interesantna iz više razloga je thok. To je u stvari panj na kojem se cijepaju drva. Ako ne znate taj dijalekt, sigurno ga nećete prepoznati, ali ni talijani ga ne mogu prepoznati, navodi Arlant. 

Profesorica Deželjin svojim je istraživačkim radom ostavila zapis o nekom prošlom vremenu, poput praznih kuća u Ploštini, ali i trag u srcima svih govornika ostavivši zapis o njihovu postojanju, jeziku i identitetu.