Pamela Duncan: Kvalitetno novinarstvo može pobijediti sadržaje generirane AI-jem

Gošća Razgovora s razlogom bila je Pamela Duncan, bivša novinarka britanskog Guardiana, a sada predavačica na Sveučilištu u Galwayu u Irskoj. Predstavila je rezultate istraživanja koje je provela s kolegama o tome kako grupe na Facebooku radikaliziraju Ujedinjeno Kraljevstvo i pomažu širenju krajnje desnih ideja. 

Koliko se brzo lažne informacije mogu proširiti u današnjem informacijskom ekosustavu? Tko je najčešće na meti govora mržnje na društvenim mreža? Na koji način 'iluzorne istine' mogu utjecati na naše poglede na svijet? Može li se kvalitetno novinarstvo oslanjati na informacije koje nude društvene mreže? Što je to podatkovno novinarstvo i koliko se razlikuje od istraživačkog? Može li novinarstvo vratiti izgubljeno povjerenje? - neka su od pitanja koja je Pameli Duncan postavila Morana Kasapović.

Pamela Duncan provela je s timom kolega istraživanje u kojem su razotkrili na koji način i koliko otvorene grupe na Facebooku utječu na radikalizaciju društva u Ujedinjenom Kraljevstvu i širenje krajnje desnih ideja.

Povod su bili antiimigracijski nemiri 2024. u Southportu, kada je tada 17-godišnji napadač Axel Rudakubana upao na dječju plesnu radionicu i nožem ubio tri djevojčice te ranio još nekoliko. Nemiri su se brzo proširili na različite krajeve Ujedinjenog Kraljevstva.

- Željeli smo shvatiti ljude koji su sudjelovali u tim neredima, uključujući ljude koji su širili glasine na internetu ili poticali na dodatne nemire. Stoga smo potražili njihove sudske izvještaje, saznali podatke koje smo mogli o njima, njihovu dob, spol, ali i područja iz kojih dolaze te zajednice u kojima su se nalazili, kako bismo uistinu stekli dojam i pokušali razumjeti okruženje u kojem se dopustilo da se ti nemiri dogode, osobito budući da su se temeljili na lažnoj pretpostavci, na lažnoj glasini koja se proširila internetom da je napadač bio muslimanski useljenik, ističe Duncan.

Glasina je potekla s vrlo male agregatorske internetske stranice za društvene mreže sa svega nekoliko tisuća pratitelja, a ipak su rezultat bili rašireni nemire. To govori, kaže Duncan, o tome koliko se brzo lažne informacije mogu proširiti i postati viralne u današnjem informacijskom ekosustavu.

Dezinformacije i protuestablišmentsko raspoloženje

- Uspjeli smo analizirati oko 51 tisuću objava, što je u okviru društvenih mreža veoma malo. No otkrili smo da te grupe moderiraju ljudi koji su, općenito govoreći, srednje ili mirovinske dobi, među njima je bilo mnogo žena i oni uistinu vjeruju u informacije koje šire. Ne vjerujem da je za većinu ljudi uključenih u te grupe riječ o dezinformacijama u smislu namjerne manipulacije, pogrešnog prikazivanja ili izmišljanja lažnih vijesti. Ali mnogi od tih ljudi te činjenice doživljavaju istinitima i nekritički ih ponavljaju jer žive u informacijskom okruženju koje odražava ono u što vjeruju, objašnjava Duncan.

Ne možemo jednostavno sve svaliti na društvene mreže, dodaje Pamela Duncan. Postoji širi društveni problem u kojem su društvene mreže sredstvo koje zlonamjerni akteri mogu iskoristiti.

- Mislim da se doba pogrešnih informacija i dezinformacija u kojem sada živimo ne može samo pojaviti u vakuumu. Mislim da je protuestablišmentsko raspoloženje koje smo vidjeli tako duboko ukorijenjeno u našem istraživanju rezultat širega društvenog problema: da ljudi osjećaju i opravdano su zabrinuti za svoju budućnost i budućnost svoje djece, drži Duncan.

Duncan, na temelju svojeg istraživanja, smatra da su ti nemiri rezultat dugogodišnjeg izostanka regulacije platforma društvenih mreža, koje su stekle sve veću moć u našim društvima i demokracijama i bez ikakva su nadzora. 

- Ali to nije nužno samo krajnja točka jer stajališta tih ljudi, kako se pojavljuju na društvenim mrežama i vjerojatno u razgovorima koje ti ljudi vode za svojim kuhinjskim stolovima, dovode do toga da političari zatim slušaju tu retoriku jer je politika po svojoj prirodi kratkovidna i ljudi žele ostati na vlasti ili doći na vlast. I ako njihovo biračko tijelo govori na taj način, onda to zauzvrat utječe i na našu političku retoriku, kao i na naše svakodnevne razgovore, upozorava gošća Razgovora s razlogom.

Naknadno istraživanje koje je provela pokazalo je da se stavovi prema useljavanju čak i u samom Parlamentu pogoršavaju. Trenutačno se u Ujedinjenom kraljevstvu vodi politička rasprava koja je protuuseljenički nastrojena više nego ikada prije. Duncan smatra da je to doista rezultat te krajnje desničarske retorike koja dobiva na snazi na mrežama, a zatim i u stvarnome svijetu. Usprkos tome, društvene mreže slabo reguliraju govor mržnje na svojim platformama.

- U posljednjih 10 godina većina tih velikih tvrtki za društvene mreže znatno je smanjila opseg svojih alata za transparentnost. Nakon početka drugog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, platforme društvenih mreža, i dalje najveće jer Meta upravlja Facebookom i Instagramom, zapravo su ublažile mnoga svoja pravila i smjernice o govoru mržnje. Mislim da se općenito govoreći može reći da tvrtke za društvene mreže primjenjuju pristup nemiješanja. Ne objavljujemo mi taj sadržaj, nego ljudi koji se koriste našom platformom govore te stvari i ne bismo trebali snositi odgovornost jer nismo regulator sadržaja na našoj platformi, napominje Duncan.

Iluzorne istine

Kada pratimo određene sadržaje na društvenim mrežama, algoritmi to prepoznaju i nude nam ponovno vrlo slične sadržaje. To nas dovodi u opasnost da upadnemo u zamku iluzornih istina, koje itekako utječu na nas kao pojedince i naš pogled na svijet. Kada se spoje iluzorne istine i vlastiti baloni u kojima živimo, više se ne stvaraju samo pojedinačne zablude, već konstruiraju paralelne stvarnosti u kojima milijuni ljudi žive, potpuno odsječeni od objektivnih činjenica.

- Znam da zaista možete živjeti u vlastitom informacijskom balonu, vlastitoj eho-komori. Mislim da ste spomenuli prije nego što smo počeli snimati da toliko ljudi danas u potpunosti izbjegava vijesti. Tako da ne dobivamo množinu glasova za koju mnogi znanstvenici i stručnjaci kažu da je jezgra naše demokracije: da vodimo otvorenu raspravu koja dovodi do kompromisa ili rješenja za društvo. Ali ako smo svi pojedinačno toliko utvrđeni u vlastitim balonima, onda ne znam kako se ta rasprava nastavlja odvijati. I to nas treba prilično zabrinuti, poručuje Duncan.

Može li se kvalitetno novinarstvo oslanjati na informacije koje nude društvene mreže?

Pitanje je koliko i na koji način takvi procesi utječu i na naš novinarski posao; koliko ga mijenjaju? Upadaju li i novinari u zamku brojanja klikova i praćenja koliko se otvaraju njihovi sadržaji te može li se kvalitetno novinarstvo oslanjati na informacije koje nude društvene mreže.

- Bio je jedan slučaj, mislim 2017. godine, kada je Američki Kongres otkrio te profile na društvenim mrežama koje su tradicionalni mediji citirali. No zapravo je bila riječ o ruskim zlonamjernim akterima koji su postupno ubacivali informacije u žilu kucavicu interneta. A u to je vrijeme Twitter bio njihovo sredstvo. Stoga mislim da mi kao novinari činimo pogreške. Nekoć smo smatrali Twitter... Doživljavali smo ga kao globalne javne tribine u kojima bismo mogli preuzimati izjave ljudi s raznih mjesta. I mislim da smo u to vrijeme, možda naivno, vjerovali na riječ da su ti ljudi uistinu oni za koje se predstavljaju. A s vremenom smo otkrili da se u to ne možemo nužno pouzdati, ističe Duncan.

U toj fazi, kaže Duncan, nitko nije shvaćao koliko će mreže botova postati sofisticirane i da nećemo moći vjerovati informacijama koje su nam pred očima.

- Bilo je nedavnih primjera u kojima su tradicionalne novinske organizacije slučajno upotrijebile sadržaj generiran generativnom umjetnom inteligencijom i objavile ga na svojim mrežnim stranicama. I naravno, za nas naš ugled iznimno trpi kada se to dogodi jer se od nas očekuju vrlo visoki standardi, i to s pravom. Mislim da je napast bavljenja novinarstvom radi klikova i dalje rašireno jer novinarstvo trpi, kaže Duncan.

No, ipak smatra da se kvalitetno novinarstvo može i mora zadržati kako bi ponovno steklo povjerenje javnosti.

Podatkovno novinarstvo

U suvremenom svijetu proizvodi se ogromna količina podataka. Redakcijama su potrebni ljudi koji su sposobni proučiti vrlo velike, složene skupove podataka i preispitati te podatke kao izvor. Također, u slučaju društvenih mreža, moraju biti sposobni prikupiti, odnosno izgraditi izvore podataka koji inače ne postoje kako bi pronašli uzorke unutar tih nestrukturiranih podataka, a zatim ih strukturirati kako bi proveli analize.

- Podatkovno novinarstvo može poprimiti mnogo različitih oblika, kao i sve druge vrste novinarstva. I katkad to može biti vrlo brza analiza novonastalih informacija za čije preispitivanje nisu potrebna istraživačka sredstva....No u svojem najsloženijem obliku, podatkovno novinarstvo može biti i uistinu jest duboko ukorijenjeno u istraživačkoj tradiciji. I to je mjesto gdje moji kolege i ja smatramo da možemo donijeti najviše vrijednosti novinarstvu s pomoću skupova vještina kojima raspolažemo, mišljenja je Duncan.

Podatkovni novinari obično rade u timovima i često je riječ o dugotrajnim procesima.

- Mislim da često kada ljudi razmišljaju o novinarima, a i sami novinari katkad o sebi razmišljaju kao o vukovima samotnjacima. Rade na projektu i ljudi im ne bi trebali stajati na putu. U stvarnosti je podatkovno novinarstvo po svojoj samoj prirodi iznimno suradničko. I mislim da u dobu u kojem se novinarski resursi smanjuju podatkovno novinarstvo čini to da, čak i ako djelujemo u malenome timu, možemo iskoristiti sve različite skupove vještina koji postoje u redakciji, a katkad i u redakcijama drugih ljudi, dodaje Duncan.

Duncan je sudjelovala u mnogim velikim međunarodnim istraživačkim projektima. Široj javnosti vjerojatno su najpoznatiji Pandora Papers, gdje su razotkrili kako svjetski moćnici skrivaju svoje bogatstvo u poreznim oazama i izbjegavaju plaćanje poreza.

Pitali smo je koje joj je istraživanje najdraže:

- Mislim da cjelokupan rad na koji sam najponosnija nije jedan članak. To su radije trenutci kada smo uistinu preispitivali društvene mreže. Svaki put kada uspijemo rastvoriti tu kutiju, tu crnu kutiju i dati uvid u ono što se u njoj nalazi. To su trenutci mojeg najvećeg ponosa jer je to uistinu teško učiniti i iznimno važno za društvo... I isto tako, rekla bih, cjelokupan rad koji smo napravili oko bolesti COVID-19, uključujući mnoge pogrešne korake ne samo zlonamjernih aktera u informacijskome ekosustavu, nego i same vlade, kaže Duncan.

Može li novinarstvo vratiti izgubljeno povjerenje?

Najizazovniji aspekt novinarstva danas, smatra Pamela Duncan, jest navesti ljude da nas uistinu slušaju:

- Nadam se da, na neki način, najmračniji sati dolaze prije svitanja. Možda ulazimo u vrlo mračno doba u kojem se mnogo generiranog sadržaja izrađuje s lošom namjerom ili ga jednostavno izbacuju strojevi umjetne inteligencije koji proizvode bezvrijedan sadržaj umjesto novinarstva. No mislim da u tome postoji prilika: ako se možemo držati načela svojeg novinarstva, možemo potaknuti ljude da nam se vrate jer nam u ovom trenutku nedostaje institucija u koju možemo vjerovati i uzdati se. Mislim da je to mjesto koje je novinarstvo u prošlosti imalo u društvu i vjerujem da ga može imati ponovno, zaključuje Duncan.