Drago Bojić: Ljudi na ovim prostorima olako odustaju od svoje slobode

Gost Razgovora s razlogom bio je bosanski franjevac, teolog i publicist Drago Bojić.  

Urednica Morana Kasapović s fra Dragom Bojićem razgovarala je o tome zašto on smatra da je nacionalizam nespojiv s kršćanstvom i katoličanstvom, je li danas etničko postalo važnije od etičkog, koliko su vjerske zajednice zakazale kad je riječ o pomirenju, opraštanju i povjerenju među ljudima, zašto i kao zajednica moramo sagledati sami sebe, jesu li Hrvati u BiH dijaspora i trebaju li konačno izaći iz vječne političke adolescencije, te zašto kao pojedinci ne smijemo odustati od svog dostojanstva i slobode.

Ako je išta suprotno kršćanstvu i katoličanstvu, onda je to upravo nacionalizam, kaže fra Drago Bojić. Ta se misao temelji na Evanđelju, jer je Isus doista pokušavao denacionalizirati vjeru i nastojao je i svoju poruku donijeti svim ljudima.

- Mi moramo uzeti u obzir činjenicu da se i vjera utjelovljuje u određenom konkretnom kontekstu, kulturološkom, u određenom narodu. Ali ne možemo nikada pretpostaviti jedan pojedinačni narod narodu Božijem, koji je slika i metafora za sve narode svijeta, ističe Bojić.

Katolicitet je nešto što je univerzalno, puno šire od onoga što su interesi ili želje jednog konkretnog naroda. Nacionalizam je negacija čovjekovih prava, kaže fra Drago, i ne bismo se trebali svoditi samo na jedan identitet.

- Ako se netko svodi samo na to da je Hrvat, Bošnjak ili Srbin, pri tome zanemarujući sve svoje druge identitete, on zapravo postaje nevidljiv čovjek. On postaje dio jedne nevidljive mase, grupe, u kojoj se više ne razaznaju pojedinci. U konačnici, takvo shvaćanje identiteta čovjeka može dovesti do toga da ne znači ništa. Smatram da je važno, dakle, uvažiti čovjekove kolektivne pripadnosti: nacionalne, vjerske, kulturološke, zavičajne. Ali ipak mislim da čovjek ima i mnogo, mnogo drugih identiteta, svojih osobnih, individualnih, koji su jako važni u njegovom životu, objašnjava Bojić.

Zašto je nacionalna pripadnost postala važnija od moralnosti?

Danas su, ne samo ovdje kod nas, nego i u cijeloj Europi, pa u svijetu, identitarne politike ponovno u centru događanja. I tada ispašta moral:

- Kada vi, evo, primjerice, u mojoj domovini Bosni i Hercegovini, kada vi etničko stavite iznad etičkoga, tada se može događati sve ono što se i događa kroz ovih svih trideset i nešto godina, da ljudi praktično gotovo da to prihvaćaju kao neko normalno stanje, i korupciju i kriminal i prevare i iskorištavanje općeg dobra, smatra Bojić.

Obično se smatralo da, kad je riječ o etničkom, o nacionalizmu, govorimo o neobrazovanim ljudima.

- No činjenica je da danas imamo vrlo snažne intelektualce, obrazovane ljude, koji zastupaju takve stavove, kojima se pitanje pravde ili pravednosti u svijetu svodi na pitanje tko ima koliku moć i tko je može zaposjesti, ističe fra Drago Bojić.

Zato je mišljenja da su moralna i etička pitanja u svakom društvu vrlo važna:

- Zato što ona propituju ono što se događa u toj određenoj društvenoj, političkoj, narodnoj, vjerskoj zajednici. A mi živimo doista to vrijeme, pa ako mogu malo povući paralelu, u našim društvima ovdje veliki broj ljudi se izjašnjava i vjernicima, evo i u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, u Srbiji, u susjednim zemljama. I onda stvarno je potpuno opravdano pitanje kako je moguće da ti ljudi, koji tako lako i rado u javnosti operiraju sa Božjim imenom, koji rado u javnosti paradiraju sa svojim religioznostima, a da pritom u potpunosti zanemare taj etički dio svoje vlastite religijske i vjerske tradicije, napominje Bojić.

Tu je riječ, ističe fra Drago Bojić, ponajprije o vjerničkoj hipokriziji. Teologija bi to nazvala nekom vrstom 'praktičnog ateizma'. Religiozni ljudi, dakle, s jedne strane prihvaćaju određene religijske tradicije i običaje, a s druge strane vrijednosti koje se vežu uz tu vjeru u praktičnom životu poništavaju svojim govorom i djelima.

Zdrava, kvalitetna zajednica poštuje i tuđe žrtve

Najbolje su one zajednice koje sebe stalno propituju, koje su neprestano kritične prema sebi u sadašnjosti, koje znaju racionalno sagledati vlastitu prošlost i suočiti se s takozvanom kolektivnom odgovornošću, smatra fra Drago. Nadalje, važno je pitanje kvalitete života u tim zajednicama, način na koji odnose prema najslabijima i marginaliziranima, djeci, ženama, bolesnima, starima i siromasima.

- I još nešto vrlo važno, na čemu pogotovo kršćanstvo insistira i katolička vjera, to je odnos prema strancima, prema onima koji nisu naši. Ako se ti ljudi dobro osjećaju u određenoj zajednici, to su ipak znakovi da je ta zajednica zdrava. Ako se strani radnici koji su došli, u Hrvatskoj osjećaju prihvaćeno, to bi onda bio znak da je to društvo zdravo. Ali ako netko od tih radnika strahuje za svoj život, ako se plaši da bi ga netko mogao negdje uvrijediti, makar i ne znao te uvrede i taj jezik, to onda nije dobro, kaže Bojić.

A u društvima kao što je bosanskohercegovačko, s toliko mnogo razlika, svatko o sebi misli najbolje, svatko umanjuje svoje grijehe iz prošlosti i svoje slabosti, svatko upire prstom u druge i nitko ne želi početi s izuzetno teškim procesom katarze.

- Logori koji su bili u Herceg-Bosni su zastrašujuća sramota Hrvata katolika. Svaka druga mjesta gdje su počinjeni zločini koje su učinili pripadnici našeg naroda, to je naša najveća sramota. Tako bi trebalo razmišljati i druge strane čiji su pripadnici također učinili ta zlodjela, poručuje Bojić.

Za naša društva, dodaje fra Drago Bojić, bilo bi izuzetno ljekovito da nijedna zajednica ne može kolektivno obilježavati svoja stradanja, da se to prepusti pojedinačnim iskazima pijeteta, ali da svaka zajednica mora ići obilježavati stradanja onih drugih gdje su zločine počinili njezini članovi.

- A to znači da katolička crkva obilježava Ahmiće, da izražava pijetet prema tim ljudima, da islamska zajednica to čini u mjestima stradanja gdje je Armija BiH počinila zločine, da Srpska pravoslavna crkva ide u Srebrenicu, u Prijedor i u druga mjesta stradanja. Svjestan sam da je to naprosto nešto, barem u sadašnjoj situaciji, nezamislivo, kaže Bojić.

Jesu li Hrvati u BiH dijaspora?

Krajem 1980-ih i 1990-ih godina, kaže fra Drago, s politikom Franje Tuđmana u ime nekakvog zamišljenog integralnog hrvatstva poništavalo se specifičnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, i šire. No taj su politički narativ prihvaćali i vođe bosanskohercegovačkih Hrvata.

- I sad vi imate jednu, morao bih upotrijebiti neku težu riječ, imate jednu jako problematičnu situaciju da ljudi koji su rođeni u ovoj zemlji, čiji preci tu živjeli su stoljećima, pristaju na to da su dijaspora u svojoj vlastitoj zemlji. I pri tome također pristaju i žele to da im je Hrvatska matična domovina, napominje Bojić.

Identitet bosanskih Hrvata ima mnogo zajedničkog s hrvatskim narodom općenito, ali on je snažno obilježen Bosnom i Hercegovinom, zemljom u kojoj se formirao i oblikovao.

- Mislim da je to, nažalost, završen proces i da su na to ljudi i svojevoljno pristali da budu dijaspora u svojoj vlastitoj zemlji. Ja osobno na to ne pristajem. Pokušavam ljudima o tome i govoriti. Mislim da bi bilo za početak barem ovo važno za Hrvate u Bosni i Hercegovini, da ponovno pronađu svoje vlastito dostojanstvo, poručuje Bojić.

Hrvatski političari vole govoriti o Hrvatima u BiH, donose se saborske rezolucije i vrlo često se spominje položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Fra Drago smatra da od tih rezolucija nije bili niti će išta biti. Odnos Hrvatske prem BiH Hrvatima treba biti suradnja, a ne paternalizam.

- Hrvati u Bosni i Hercegovini moraju postati samostalni, da izađu iz te vječne političke adolescencije i nepunoljetnosti, da se ne mora stalno ići po mišljenje u Zagreb, da ne moraju stalno iz Zagreba dolaziti u Mostar ili Hercegovinu, mišljenja je gost Razgovora s razlogom.

Ljudi na ovim prostorima olako odustaju od svoje slobode

Zbog svojih istupa fra Drago Bojić dobiva kritike sa svih strana. 2013. godine ostao je bez predavačkog mjesta na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a smijenjen je i s položaja glavnog urednika Svjetla riječi.

- Kada pojedinac u javnosti iznese svoje mišljenje, mora računati s tim da će se suočiti i sa neslaganjem, ponekada i sa rizicima, možda nekada i sa nekim javnim linčom. Imamo i to u našim društvima, ali ipak mislim da nema ništa ljepše, veličanstvenije. Teško da ima bolji osjećaj kada ipak zakoračite tim putem, svojim vlastitim putem, uz sva svoja zakazivanja, možda i nedostatke i to da ste slobodan čovjek i da vas ne može nitko uvjetovati i ucjenjivati. Mislim da mnogi naši ljudi na ovim prostorima olako odustaju od svoje slobode, od svoga vlastitoga dostojanstva i zato vrlo često i slijede politike ili matrice mišljenja koje ih sve više i sve dublje zarobljavaju u neslobodu, zaključio je fra Drago Bojić.