Budućnost uzgoja zagorskih purana

Zašto je domaća, prirodno uzgojena hrana sve traženija? Svatko od nas, naravno, ima svoje razloge, ali nekako vjerujemo da jedući hranu kakva se uzgajala nekad - bez aditiva, antibiotika i sličnih dodataka - unosimo manje štetnih štetnih tvari, opasnih po zdravlje. Upravo takav zdrav uzgoj preferiraju uzgajivači zagorskih purana. Ekipa emisije Plodovi zemlje bila je u selima u okolici Krapine. Uzgajivači su se požalili novinaru HTV-a Eugenu Husaku da ni njih ne zaobilaze uobičajeni problemi - skupe sirovine i repromaterijal,  više-manje sve ono što muči i druge peradare u Hrvatskoj.

Nema tog novca za koji bi ljepotana, zagorskog purana, nekome prodali. Zagorski puran koji od milja nosi žensko ime Katica za obitelj Forjan član je obitelji, ali i više od toga. On je simbol njihova OPG-a jer kad su prije nekoliko godina odlučili pokrenuti proizvodnju bio prvi kojeg su nabavili.

- Krenuli smo čisto iz znatiželje, s obzirom da je ovaj kraj dosta strm, ograničen si s nekom proizvodnjom i odlučili smo se baviti s tim, objasnila je Tihana Forjan iz Lužana Zagorskih.

Nadahnuće pronalaze u tradiciji. Zagorski puran stoljećima je bio iznimno tražena delicija. Čak se 30-ih godina prošlog stoljeća na područje Engleske, Italije, Njemačke, Švicarske i Belgije izvozilo oko 100.000 purica, a bez zagorskog purana ni engleski dvor nije mogao zamisliti božićne blagdane.

- Zašto je bolje? Pa vidite i sami - ove purice su svakodnevno na ispaši, mi ih ne držimo zatvorene unutra. One imaju prostup zelenilu, prirodi, upijaju sunčeve zrake, pronalaze kukce i meso je zbog toga kvalitetnije, ispričala je Forjan.

Obitelj Forjan uzgaja oko 500 purana. S pomoću europskih fondova na strmoj padini podignuli su modernu farmu. I baš kad je posao krenuo - stigli su problemi.

- S obzirom da mi nemamo vlastite parcele i ovdje su rascjepkane površine, svu hranu kupujemo. Dakle, do prošle godine smo kupovali kukuruz po kunu, sada je taj isti kukuruz dosegao cijenu 2,5 čak i 3 kune i to je vrlo teško, teški udarac za sve nas, istaknula je.

Slično govori i Boris Vrhovski iz Prigorja pokraj Đurmanca. Boris je jedan od pionira modernog uzgoja. Uložio je mnogo novca i truda da posao učini održivim. U vlastitom dvorištu ima sve - od inkubatora do klaonice. Pokazao je i toplinski izoliranu i klimatizacijski opremljenu prostoriju u kojoj rastu najmlađi purani.

- Pristupili smo izoliranju zidova, izgradili smo električno sobno grijanje i možemo osigurati temperaturu do 35-37 °C i to skroz dolje nisko. Onda možete misliti kako je toplo u prostoriji na razini od 2 metra, rekao je Vrhovski.

No, toplina nije besplatna. Struja je sve skuplja, baš kao i hrana. Borisovih 1000 purana pojede 20-ak tona kukuruza, a kao i većina zagorskih poljoprivrednika, zbog malih parcela, Boris je primoran kupovati.

- Troškovi su veći i više od 200%, kupovali smo kukuruz po 1 kunu, sad nam je 3 kune tako da nam je to zaista skupo. Energenti su poskupjeli, nama su veliki ulazni troškovi kod grijanja jer oni traže veliku toplinu tako da jako velike troškove imamo, dodao je Vrhovski.

No ni tu problemima nije kraj. Zagorski proizvođači većinu svojih proizvoda prodaju izravno malim kupcima diljem Hrvatske, a cijena goriva divlja.

- Puno dostavljamo, Zagreb je nama najveće tržište, a put u Zagreb zna se koliko košta, naglasio je Damir Šćuric iz Švaljkovca.

Zbog svega nabrojenog - profitabilnost posla sve je upitnija. Uzgajivači kažu, izbora nemaju - moraju i onipodignuti cijene ili ih više neće biti.

- Zagorski puran je delicija, i stvarno ljudima za Božić i Uskrs nije problem platiti cijenu koju mi zahtjevamo. Nažalost ove godine smo primorani povisiti cijenu, a nismo sigurni kolika bude ta cijena do Božića, naveo je Šćuric.

- Bojim se da će kod svih ostalih proizvođača, kao i kod nas, doći do poskupljenja, smatra Forjan.

Sve bi išlo mnogo lakše kad bi, poručuju, država imala više sluha za proizvođače na bregima. Sustav poreznih olakšica, subvencija i poticaja, kažu, treba mijenjati.

- Nije isto subvencionirati poticaj po hektaru u Slavoniji i u Zagorju. Ovdje su parcele usitnjene, male, ovdje treba prepoznati koliko je potrebno truda, rekao je Vrhovski.

- Da bi vi u Zagorju otkupili hektar zemljišta, najčešće morate kupovati od deset i više ljudi, čak i 20 i jako je problem. Sad si zamislite ako trebate kupiti 5 ili 10 hektara zemlje u Zagorju, naveo je Šćuric.

Certificirane proizvođače muči i rigorozan pravilnik koji propisuje da proizvođač svakom pravom zagorskom puranu mora osigurati 25 četvornih metara za slobodnu ispašu. Upozoravaju da je upravo to ograničenje najveća zapreka masovnijoj proizvodnji.

- Postoje krmiva, postoje djeteline i razno razne zamjenice za travu. I da mi to možemo koristiti puno više bi mogli proizvesti. Ovako na 25 kvadrata, koliko svaka životinja zahtijeva, to je jednostavno nemoguće provećati. Premalo nas je da bi postigli neko ozbiljniju proizvodnju, da bi mogli napraviti iskorak na nekakvo europsko tržište, a i dalje, smatra Šćuric.

Uzgajivači sreće nemaju ni s lokalnim restoranima koji rijetko u ponudi imaju prave zagorske purane.

- Pošto je zagorski puran certificiran odmah su došle inspekcije provjeravati je li to stvarno zagorski puran. Kako se s tim postupa, kako se priprema i nakon 2-3 kontrole ugostitelji su maknuli purana da ne bi imali posla sa inspekcijama, ispričao je Šćuric.

- Domaća hrana je skupa. Mi ne možemo jeftino proizvoditi i prodavati jeftino. Nas to sve košta i to je kvaliteta. To restorani ne žele ili ne mogu platiti i zato se odlučuju za uvoznu hranu i neku jeftiniju varijantu, navela je Forjan.

Uzoj zagorskog purana ne može biti jeftin jer za razliku od purica s farmi, ne jede koncentrate i smjese, nego živi na otvorenom i hrani se samo prirodnim namirnicama. Zbog toga raste sporije, ali mu je, kažu gurmani, meso kvalitetnije. I upravo na tome zagorski proizvođači grade svoju budućnost.