Jedina njihova misija bila je - spasiti ranjenika

Ratne su ozljede znale biti stravične. Moralo se brzo reagirati kako bi se spasio ljudski život. A, živote su u Oluji spašavali i riječki liječnici kao dio ratnih medicinskih ekipa. Iako su iza sebe već imali ratno iskustvo Oluja im je ostala u posebnom sjećanju.

Bili su na bojišnici od prvog dana agresije na Hrvatsku do zadnjega dana akcije Oluja. Koliko mi znamo, nitko iz riječkoga KBC-a nije odbio ići na ratište. Svi smo se odazvali pozivu, dali smo sve od sebe i ponosni smo na svoj stručan rad. Skromno to kažu vodeći riječki liječnici, sudionici Oluje.

- Mnogi su vjerovali da rata neće biti, neće nam to učiniti. Tako se i krenulo u rat, vrlo rano, prisjeća se Ivan Kirin, specijalist opće kirurgije, subspecijalist mikrokirurgije i rekonstuktivne kirurgije KBC-a Rijeka. Potvrđuje to i njegov kolega prof. Igor Medved, kardiokirurg. Kad dođe poziv, uvijek postoji neka nelagoda i strah, kaže, ali bi došli na lice mjesta, kad bi krenula akcija - "pružaš pomoć, radiš svoj posao".

Doći na bojište bilo je iznimno stresno

Na Medicinskom fakultetu uči se o ratnoj kirurgiji, ali na terenu se susretneš s ratnim užasom. No, nije bilo vremena za oklijevanje. Morale su se donositi brze odluke.

- Postoje sanitetski vodovi koji su bili bliže bliže crti bojišnice i ranjenicima. Oni prihvaćaju, privremeno zbrinjavaju i onda transportiraju ranjenike do prve kirurške stanice, objašnjava Kirin.

Medved dodaje kako oni nisu bili na prvoj crti, ali je Hrvatska vojska bila tako dobro organizirana da je ovaj drugi ešalon bio vrlo blizu. Nije se događalo da netko do tebe dolazi nekoliko sati. Praktično su dolazili svježi ranjenici, dodaje.

Teški, životno ugroženi ranjenici nakon prve obrade na bojištu vozili su se hitno u gospićku bolnicu. Česte su ozlijede, pričaju liječnici bile od mina, ali i od ranjavanja. Kako su oni dolazili tako ih se i zbrinjavalo.

I tako je krenula Oluja, pomno osmišljena akcija. Vojno i medicinski, ističu riječki liječnici. Medicinske ekipe iz Rijeke pratile su devetu gardijsku brigadu.

- Počelo je s obje strane vrlo žestoko i počeli su stizati prvi ranjenici. Mi smo bili na mjestu koje je bilo alternativni put, objašnjava liječnik Kirin. Doktor Medved dodaje kako su se pacijenti zbrinjavali kako bi došli u što boljem stanju do treće linije - gdje im se moglo pomoći na višem nivou.

Koliko je bilo moguće, u gospićkoj su se bolnici izvodili vrlo složeni operativni zahvati. Rađena je i revaskularizacija ruke, a sanirana je i ozljeda grudnog koša s velikim krvarenjem. Svi su ti ljudi danas živi, napominje Kirin.

- Zdravstvo u Oluji, ali i prije - bilo je toliko dobro organizirano da je zahvaljujući tome, veliki dio ljudi spašen, naglašava Medved.

Veliko je to iskustvo, i osobno i za hrvatsko zdravstvo. Malo je liječnika na svijetu prošlo sve te ratne strahote. Nije bilo nikoga da te uputi, morao si raditi ono što su te starije kolege ranije naučili, kažu.

- Bavio sam se poslom i osnovna ideja vodilja je bila - spasiti, napraviti, pomoći ljudima. To je bilo ono što je mene i moje kolege vodilo tijekom rata, potvrđuje liječnik Kirin.

Radili su danonoćno, davali sve od sebe. Cijela li medicinski timovi stekli su iznimnu profesionalnost u zbrinjavanju branitelja u ratu. A najsretniji su kada i danas sretnu žive ratnike kojima su spasili živote na bojišnicama i u operacijskim salama.