Bogom dana Bukovica

Malo tko mi zna ime. Svi me po nadimku zovu. A njega mi je sestra dala. Penjao sam se okolo i lovio kune.Pa mi je i nadimak - Kuniša. Tako u svojem dvorištu u Biovičinom selu kraj Kistanja govori Milivoj Dobrota, pardon Kuniša. 

KUNIŠA

Toplo je, on je u majici koja otkriva ruke koje se ne boje posla. I danas vozi, iako je prešao šezdesetu.

Nekad kamione, danas školski kombi za prijevoz djece iz okolnih sela. U očima mu je žar kada govori o ovom kraju kojega se može zaokružiti pod zajednički naziv Bukovica. Kraju na sjeveru Dalmacije kojeg omeđuju riječne ljepotice Zrmanja i Krka na zapadu i istoku, a Karinsko i Novigradsko more na zapadu.

Moji su se, kažu, doselili iz Crne Gore prije 300-ak godina. Bježali od Turaka pa preko Like dobacili do Dalmacije i ovog bukovačkog kraja. I bome ima nas, smješka se Kuniša. Eto, u ovom selu bilo je nas Dobrota u 40 kuća. A danas, danas…i tu stane pa se okrene prema sinu, sinovcu, njihovim suprugama i djeci koji sjede za stolom tik uz ogradu dvorišta. Danas dođu na praznike i odu natrag u neke zemlje u koje su otišli nakon rata. I sin i kćer su mi vani, ali znaju da će ih uvijek ovdje netko dočekati, otvoriti vrata i zagrliti.

Mi i poskoci, opstajali smo i opstat ćemo u ovom kamenu, siguran je Kuniša. Sutra im taj kamen i nedirnuta priroda bude možda adut razvoja. Ali kome će taj razvoj biti koristan i potreban ako su sela Bukovice sve praznija?

E ne znam ti to, volio bi da je drugačije, ali tako je kako jest. A vidiš, kad sam izbjegao i živio vani, samo sam čekao dan kada ću se vratiti. Nema te tuđine, te ljepote koja bi me udaljila od rodnog sela.

Dok bio u izbjeglištvu snio sam o tom danu. I kada se ’98. ukazala prilika nisam izdržao. Ni ženi nisam rekao da idem dolje, da idem natrag gdje mi je dom. Taj dan sam pješačio kilometrima, niti autobusa, niti ljudi, samo policija koja me pitala: Dobrota, da nisi malo poranio. Ma kako poranio, idem kući svojoj.

GDJE RIJEKA LJUBI KRŠ

Huka rijeke ovdje nije tako jaka kao koji kilometar više, gdje je strmije. Ali Zrmanja i u Erveniku, uz Šarića mlinicu, pokazuje svoju ljepotu i snagu. A trebalo je snage da se sve te mlinice koje su hranile narod Bukovice pokrenu.

Zrmanja i dalje pokreće Iliju Bezbradicu. Umirovljeni profesor povijesti sjeća se godina i ljeta kada se Zrmanjom prelijevala mladost. Dolazili bi mulci iz Kistanja i okolnih sela u Ervenik na mlinicu biciklima na kupanje.

Jest to nekih 15-ak kilometara u jednom smjeru, ali što je to nama bilo tada. Govori tako Ilija dok šeće utabanom stazom koja vodi od mlinice uzvodno od tuge koja ga obuzme kad vidi ovaj kraj danas desetkovan i napušten. Ova je mlinica, kaže profesor, stara više od 300 godina. Ugasila se 70-ih godina prošlog vijeka, način života više nije trpio polagani proces od zrnja preko brašna do kruha.

Ali zanimljiv je turistima i danas. Znaju doći grupe koje dovedu baš ovdje, u Šarića mlinicu, da im otvore i pokažu kako je život izgledao nekoć. Pa ih počaste vinom i pogačom da osjete ovaj kraj pod nepcima.

Vodi nas Ilija i u svoje rodno selo Bezbradice . Na mjesnom groblju leži i sestra Nikole Tesle, Angelina Trbojević. Ovdje je početkom 20. stoljeća bila udana za kistanjskog veleposjednika Nikolu Jankovića.

Teško je ne vidjeti ponos u Ilijinim očima kada priča o njoj i vezi sa slavnim Teslom. Eto, i to može biti dio neke buduće turističke ponude, kaže profesor. Imamo i Bribirsku glavicu, arheološko nalazište s kojega puca pogled na čitavu Bukovicu.

Taj krševit kraj u sjevernoj Dalmaciji leži u trokutu između Benkovca, Obrovca i Knina. Uspon na Bribirsku glavicu je strm, ali vrijedi svakog koraka. S vrha se otvara jedna druga perspektiva Bukovice.

Ona koja nema granica između sela, nacija, između jučer i sutra. To je beskonačnost jedine trajnosti – prirode, koja će biti tu i kada nikoga neće biti.