U svemu naj

Kažu da je, dok je plesao, znao biti tako upečatljiv da bi svojom pojavom ispunio čitavu pozornicu splitskog HNK. Vjerujem im na riječ jer i dok hoda Marmontovom do Matejuške jednako plijeni pojavom i hodom.

BALET MI JE BIO SVE

Ma da se ne lažemo, veli Silviu Tanase dok sjedimo na klupi ispred HNK na Trgu Gaja Bulata u centru Splita, balet je moj život. Oduvijek, od malih nogu kada sam počeo s baletom, bio je prva i najvažnija stvar u životu. On me, uostalom, doveo i ovdje gdje danas pričamo. A nije moralo biti tako.

PUT PREMA SEBI

Silviu Tanase rođen je u Bukureštu. Oduvijek je na cijeni bila rumunjska škola baleta, a to onda podrazumijeva i da je balet bio na cijeni i u svakom rumunjskom domu, plesali vi ili ne. Tako je bilo i u obitelji Tanase. U 5. razredu osnovne škole roditelji ga upisuju u školu za koreografiju Floria Capsali u Bukureštu. Ono što je ruskom baletu škola Vaganova, to je rumunjskoj plesnoj i baletnoj sceni škola Floria Capsali, koja nosi ime te znamenite balerine i koreografkinje. Prestiž je upisati je, a još teže završiti i krenuti iz nje u baletni svijet. Silviu je napravio upravo to. Još tijekom školovanja plesao je u nacionalnoj kazališnoj kući u Bukureštu i privukao pažnju mnogih.

VRIJEME JE DA SE KRENE

Sedam godina. Toliko je trajao moj baletni život u Bukureštu. Čuo sam se s prijateljem koji me je pitao što mislim o Hrvatskoj i Zagrebu. Nisam puno razmišljao. Sjeo sam u auto, odradio audiciju i ostao. Iduće tri i pol godine prošlo je u plesu i upoznavanju grada koji mi se jako svidio. Ali kad je u Split za šeficu Baleta HNK došla Almira Osmanović, nisam puno razmišljao kamo dalje. Tih 400-tinjak kilometara nije za Silviua bila samo udaljenost dvaju najvećih hrvatskih gradova već i razlika u mentalitetu i načinu života. Ono što mu Zagreb nije mogao dati, da u miru sjedne na Matejušku i gleda vapore koji uplovljavaju u luku, dobio je u gradu podno Marjana.

ST-ANJE UMA

Kultura, arhitektura, ljepota morske obale, ljudi, hrana. Bio sam zadivljen Splitom. I ne samo njim. Zaleđe, otoci, to je nešto posebno. I nema gužve kakvu ima Zagreb. Sve je opuštenije. Polako, nema priše. Pasala mu je promjena, plesao je i frcao energijom. U baletnom ansamblu HNK upoznao je i buduću suprugu Hazuki. Sve je išlo po špagi. Prvakinja splitskog baleta Eva Karpilovska kaže da je bio pojava, onako visok i elegantan savršeno je nosio baletne uloge. A onda su zaredale ozljede. Leđa. Koljena. U pozivu u kojem je tijelo i instrument i alat i egzistencija. Imao je samo 35 godina kada je morao izabrati – nastaviti plesati ili sačuvati zdravlje.

NOVI POČETAK

Osnovali smo Baletni odjel pri Glazbenoj školi Josipa Hatzea u centru Splita. S vremenom smo počeli rasti i trebali smo novi stručni kadar. Svidjela mi se ideja da imamo muškog profesora baleta. Tako u baletnoj dvorani govori Korana Bilan, koja je zaslužna za njegovu novu karijeru. Ma nisam puno razmišljao, nekako nagonski sam pristao na to. U školi vodi nastavu klasičnog baleta. Tog prijepodneva pred sobom je imao splitsku dicu: Chiaru, Lindu i Lili. Moja je klasa fantastična, govori s ponosom, cure su izvanredne. Inteligentne su i radišne, jer balet je rad i rad i opet rad. Putuju po baletnim natjecanjima i osvajaju medalje. Zaista sam sretan. Jer znam koliko odricanja nosi balet već u toj dobi. I možda neće sve uspjeti postati balerine, ali cijeli će život nositi ono što će tu dobiti – i uživanje u umjetnosti i držanje i radne navike, i na kraju svega ili njegovom početku – prijatelje za cijeli život.

SVE MOJE

A srodnu dušu Silviu je pronašao u Hazuki. On iz Bukurešta. Ona iz Osake. Istočna Europa sreće Daleki Istok. Kombinacija koja na papiru može zvučati neobično, ali u stvarnom životu izgleda izvrsno. Dvojica sinova – David i Teo Kanji – prate ih u šetnji uz omalenu rijeku Žrnovnicu, nedaleko od mjesta gdje žive. Jesu u Podstrani, ali ne i po strani svega dobroga što pruža život na moru.

Nije lako biti i mama i balerina, priča Hazuki u hladu šetnice. Imam trojicu kod kuće, treba im skuhati, oprati, odgajati, brinuti da sve bude dobro. Ali Silviu me razumije i zna što znači biti u baletu i koliko je važan odmor.

Hazuki i ja upoznali smo se čim sam 2012. došao u HNK. Nije trebalo dugo da shvatimo da smo jedno za drugo. Odlučili smo imati djecu, a ne samo karijeru. David ide u glazbenu školu, svira gitaru. Teo je još mali. Vidjet ćemo što će htjeti u životu. Ma nismo, kaže Hazuki, za to da im branimo balet. Ako žele, stat ćemo iza njih. Ali mislim da David, jer gledao nas je često na probama i predstavama, zna koliko je težak ovaj posao.

Teo baca kamenčiće u rječicu, David se penje po drveću dok mama brižno savjetuje da siđe. Što se tiče budućnost, veli Silviu, ne želimo razmišljati predaleko. Neka su nam djeca zdrava i neka rastu u zdravoj okolini. Ovdje je prekrasno, sigurno je i ne razmišljamo o odlasku u neku drugu zemlju. Ali nikad se ne zna. Ples je umjetnost koja vas ne drži na mjestu. Zato je tu obitelj, ona to radi – drži ljude na jednom mjestu. Pa čak i kad plešete.