Sjećanje na međunarodno priznanje Hrvatske

Međunarodno priznanje jedan je od najvažnijih događaja u burnoj novijoj povijesti naše zemlje, 15. siječnja 1992. bio je prekretnica za mladu državu koja se borila s ratnim vihorom. Bio je to dan kada se Hrvatska izborila za svoje mjesto na svjetskoj političkoj karti. Ponos i radost na svakom koraku - ovako je Hrvatska prije 30 godina slavila međunarodno priznanje.

- Današnji dan, 15. siječnja 1992., bit će zlatnim slovima uklesan u sveukupnu četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula svoje državnopravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je, evo, i međunarodno priznanje svoje neovisnosti – objavio je 15. siječnja 1992. Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike.

Među prvim zemljama još tijekom '91. Hrvatsku su priznale Slovenija, Litva, Latvija i Ukrajina. U prosincu iste godine to su učinili Island i Njemačka, zatim Estonija, San Marino i Vatikan, koji je Hrvatsku priznao 13. siječnja '92. 2 dana poslije sve zemlje tadašnje Europske zajednice donose za Hrvatsku povijesnu odluku.

- Još prije nekoliko mjeseci shvatili smo da su svi međunarodni partneri uvjereni da će jednog dana trebati priznati Hrvatsku – rekao je Jean Louis Tauran, ministar vanjskih poslova Svete Stolice (15. siječnja 1992.).

Uz Svetu Stolicu, ključnu ulogu u tom je procesu odigrala i Njemačka, koja je na dan međunarodnog priznanja uspostavila i diplomatske odnose s Hrvatskom.

- Mi smo se već od kolovoza zauzimali za priznanje Hrvatske i Slovenije. Četiri mjeseca smo nastojali uvjeriti naše kolege da je to jedini pravi put – poručio je tada Hans Dietrich Genscher, njemački ministar vanjskih poslova (15. siječnja 1992.).

Dok se u Hrvatskoj slavilo, s europske političke scene stizale su poruke podrške.

- Hrvatskom narodu čestitam na neovisnosti, ali i na činjenici da su neovisnost i demokracija stvoreni borbom i radom hrvatskog naroda – poručio je Alois Mock, austrijski ministar vanjskih poslova (15. siječnja 1992.).

Zvonila su zvona, baklje su osvijetlile trgove diljem zemlje. Otvarale su se boce pjenušca.

- Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave i na posao, u obnovu i izgradnju Hrvatske – poručio je Tuđman.

Jer diljem zemlje buktio je rat, a sloboda i neovisnost bile su među glavnim ciljevima tadašnje Vlade nacionalnog jedinstva.

- Nas je najviše obradovalo priznanje Vatikana, koje je bilo 2 dana prije. I to priznanje je imalo znatnog odjeka kod svih drugih zemalja. Ta tisućljetna diplomacija Vatikana bila je itekako važna kao podrška naporima Hrvatske – izjavio je Franjo Gregurić, predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva (1991. - 1992.).

- Bitno je da je sve prelomljeno u noći u Luksemburgu na sastanku ministara vanjskih poslova, 16. na 17. prosinca, kada su kancelar Kohl i Hans Dietrich Genscher, ministar vanjskih poslova, najprije slomili Francusku, a onda Englesku – napomenuo je Mate Granić, potpredsjednik Vlade nacionalnog jedinstva (1991. - 1992.).

Sve što je slijedilo za Hrvatsku je bilo od presudne važnosti.

- Međunarodno priznanje je kruna svega onoga što je Hrvatska radila, čemu je težila, hrvatske borbe za slobodu i neovisnost, i time smo, zapravo, ušli u taj svijet. Dobili smo priznanje, postali smo dio tog međunarodnog, svjetskog poretka – istaknuo je Ivica Lučić, Hrvatski institut za povijest.

I time otvorili novo poglavlje povijesti, koje piše - slobodna Hrvatska.