Čavli, komadi lanca, konzerve - odbačeni metal Adrijan Horvat pretvara u skulpture

Čavli, vijci, konzerve. Tim i sličnim komadima metala koje bi većina bacila, umjetnik Adrijan Horvat u svojoj radionici udahnjuje život. S roditeljima je kao i s bakom i djedom, uvijek govorio mađarski, čemu sada uči i svoja tri sina.

 Njegovi roditelji podrijetlom su iz Novog Bezdana, a on Živi u Belom Manastiru. Baranju nikada ne bi napustio, nepresušna mu je inspiracija u slikarstvu, a u kiparstvu njegova kreativnost dolazi do punog izražaja. Zavirili smo u arhivu Prizme iz 2023.

Nakon što dobije ideju počinje realizacija. Koristi uglavnom materijale iz okoline, radne i životne.

- To su čavli, kojekakvi limići, otpresci, komadi lanca, bilo što što je metalno, treba će jednog dana. To skupljam tako na hrpu i onda stvorim prvo sliku u glavi i onda kad se slika u glavi napravi, onda je realizacija vrlo jednostavna i brza, rekao je.

Uz posao u smjenama vrlo malo vremena mu preostaje za hobije.

- Ali uspijem vam nekad naći dva, tri sata ovako vikendom, kada mi se pruži prilika, malo pobjegnem od svega i onda se spustim u taj moj podrum i tu nastaju te figure. Pa evo, umjetnošću se aktivno bavim već dobrih 20-25 godina. Sve je počelo s mojim prvim poslom. Naime, prvi posao sam radio u jednoj videoteciji u Belom Manastiru. U sklopu te videoteke je postojala jedna fotokinoklub kao sekcija gdje se njegovala izrada umjetničkih fotografija i naslikavanja toga. To je sve završilo 2002. godine kada se pojavio prvi DVD. Bio je riječ o Gladiatoru, sjećam se, i tada je sve preuzeo digitalna fotografija. Do sad smo se bavili analognom fotografijom. I to je sve nekako bilo potisnuto.

Nakon toga počinje se baviti slikarstvom.

- Veliku ljubav i teme koje sam naslikavao su uglavnom baranjski pejzaži i baranjska priroda. To me i dan-danas nadahnjuje. Prvo djelo koje sam naslikao bilo je nekako poljsko cvijeće u starom prozorskom okviru i prilikom odlaska staklorescu na uramljivanje primijetio ga je jedan naš "gastarbajter" Švabo i on ga je odlučio odmah i kupiti. To mi je normalno dalo krila vjetra i odlučio sam aktivnije se baviti s tim. Do prije tri godine sam postao voditelj umjetničke sekcije u lokalnoj mađarskoj zajednici, Demokratskoj zajednici Mađara Hrvatske Beli Manastir. I tamo u sklopu tih svih aktivnosti organiziramo i umjetničke kolonije, izložbe, razne radionice, uglavnom godišnje jednom.

Lakše je kaže, slikati zimu, ima par nijansi i bijelu kao dominantnu, ali naravno proljeće je nezaobilazno za početak uspješne godine gdje se sve budi, sve je puno boja. 

- Nisam imao nekakvih posebnih, značajnih uzora, čisto sam samouk i odlučio sam metodom pogreške i pokušaja odraditi što bolje mogu i meni vizualno da bude prihvatljivo. Nakon slikarstva interes mi je pobudila i skulptura i odlučio sam se sukladno sa svojom okolinom u kojoj radim probati nešto napraviti od metala. To je bio uglavnom nekakav metalni otpad.

Motivi pokrivaju, dodaje, uglavnom sve. Od flore, faune, religijskih motiva do nekakvih riba.

- Recimo, na ribama mi je dosta zanimljivo raditi jer svaka je drugačija. Imam puno mogućnosti modificiranja, ukrašavanja i oplemenjivanja njihovog izgleda i to mi je onako nekako veliki izazov. Najlakše mi je pobjeći od svega pa se tu zatvorim i eto, onda kreativnost nastupa. To je moj nekako portal u kojem bježim od svakodnevice, rekao je.

Što se tiče kritike, svaka mu daje smjer u nekom drugom, ako je kako kaže, realna. Najveći kritičar mu je supruga, a život u Baranji ne bi zamijenio.

- Ovdje imam svoj mir, ovdje imam svoj mir, svoju prirodu, svoju ljepotu, svoju inspiraciju, ističe Horvat.