Mali prsti, veliki talent: Put Neže Pogačar do klase Lovre Pogorelića

Pijanistica Neža Pogačar prvi je recital održala sa sedam godina. Teško je i nabrojati sva međunarodna natjecanja s kojih je odnosila prve nagrade i mnogobrojna priznanja. Uspješna je i na studiju klavira, na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje privodi kraju petu godinu, u klasi Lovre Pogorelića.

"Talent bez vježbe ne znači previše"

- Kao dijete sam željela svirati gitaricu koja ide pod vrat, odnosno violinu, pa mi je mama dogovorila susret s profesoricom, ali nešto u meni je ipak reklo ne i izabrala sam klavir. Kao da sam osjećala da ću više postići kao pijanistica. Sa šest godina upisala sam prvi razred glazbene i osnovne škole. Bila sam sitna, mršava djevojčica i svi su se čudili zašto sam se odlučila za tako veliki instrument. Na kraju se pokazalo da fizička snaga nije presudna, već da najbitnije dolazi iz glave i da se s pomoću tijela emocije mogu prenijeti na klavir bez obzira na to koliko malen bio, rekla je Neža Pogačar.

- Početak nije bio lagan jer sam imala vrlo male ruke, male prste i nisam mogla uhvatiti oktavu, što je vrlo čest interval u klasičnoj glazbi. Svladala sam i tu zapreku i više nemam problema s tim. Talent i vježbanje su jednako važni. U početku, kad sam imala šest godina, vidjelo se da imam talenta jer sam brzo svladavala skladbe. Jednostavno sam imala osjećaj za klavir, ali kako je vrijeme prolazilo situacija se mijenjala. Talent je i dalje vrlo bitan i treba ga njegovati, ali treba puno više vježbati jer programi postaju sve zahtjevniji, a talent bez vježbe ne znači previše, istaknula je.

Neža Pogačar pripada klasi Lovre Pogorelića

- Moja učiteljica iz glazbene škole Melita Estigarrbia Villasanti diplomirala je kod mog sadašnjeg profesora Lovre Pogorelića, tako da se s njim znam odmalena. Jednom sam ga posjetila u Zagrebu i odsvirala mu kompoziciju, nakon čega smo odmah kliknuli. Zbog toga sam odlučila upisati studij u trajanju od pet godina plus apsolventska godina. Otišla sam na prijamni ispit, koji sam, hvala Bogu, prošla i sada sam u Zagrebu. Čast mi je što sam dio Pogorelićeve klase. Sviđa mi se način na koji razmišlja o glazbi, poklapa se s mojim razmišljanjem u vezi s klasičnom glazbom općenito i skladateljima. Također zna kako presložiti i razmišljati kroz kompoziciju. Cijenim to kod njega i sviđa mi se način na koji mi prenosi znanje i nadam se da ću jednog dana svirati poput njega. Također, njegov bogati ton je nešto za čime i sama tragam, navodi Pogačar.

- Dolazim iz Šempetra blizu Celja, gdje sam završila osnovnu školu, zatim u Žalcu osnovnu glazbenu školu, a gimnaziju i srednju glazbenu školu u Celju. Trenutačno već petu godinu studiram u Zagrebu. Dolazim iz glazbene obitelji. Tata svira gitaru u jednom bendu. Mama je učiteljica glazbenog u srednjoj školi i multiinstrumentalistica. Imam dva starija brata. Jedan je gitarist, a drugi perkusionist, tako da se u našem domu uvijek sviralo i bilo je glasno. Zbog toga sam se odmalena željela upisati glazbenu školu kako bih se pridružila svojoj glazbenoj obitelji. Većinu dana sjedim za klavirom i vježbam ili razmišljam o kompozicijama, rekla je.

U početku joj je bilo teško s hrvatskim jezikom

- Volim kuhati, a još više volim jesti. Imam sreću da mi je mama izvrsna kuharica pa se kod kuće uvijek dobro jede. U Zagrebu kuham sama, a katkad u posebnoj prilici odem do restorana. Ako nađem vremena, navečer odem do Lisinskog na koncert ili u HNK, koji se nalazi preko puta akademije, na operu. Uživam u takvim izlascima. Inače, poput svih ostalih, ako je sunčano odem na kavu, a predvečer na piće. Kada znam da ću imati slobodnog vremena, jutro provedem u miru. Dulje spavam, doručkujem, popijem kavu, pročitam poglavlje knjige i tek nakon toga započinjem dan. U početku sam imala dosta problema s hrvatskim jezikom, čemu je uvelike pridonijela i trema. Kod kuće su mi rekli da su jezici slični i da ću se snaći, ali sam ubrzo shvatila da to nije baš tako pa sam počela učiti, čitati knjige na hrvatskom, prevoditi riječi i zapisivati ih. Na zid sobe sam nalijepila listiće s hrvatskim riječima da ih zapamtim. Na akademiji je bilo lakše jer su svi bili vrlo susretljivi. Hrvatski sam naučila uz svakodnevna druženja, uz razgovore s ljudima i mislim da sam ga prilično dobro savladala.

- Osim klavirom, važno se baviti i nekim drugim stvarima. Treba živjeti punim plućima kako bi zatim cijeli spektar vlastitih emocija mogao prenijeti na kompoziciju i instrument, što se može vrlo lijepo čuti, zaključuje Pogačar.