Preživio strijeljanje i oprostio: Mislili su da sam mrtav i bacili me u jamu

Ratovi na ovim prostorima odnijeli su brojne živote, njihove posljedice osjećamo i danas. Kako se nositi s ratnim traumama, može li se i kako oprostiti? Kako prekinuti krug mržnje? Sve su to pitanja na koja još tražimo odgovore. Savez Roma "Kali Sara" objavio je potresnu priču o Ziji Ribiću, Romu iz Skočića, mjesta u istočnoj Bosni i Hercegovini, koji je kao dijete preživio nezamisliv zločin. "Ja ne mrzim - priča o Ziji" knjiga je koja dosljedno i neumorno prenosi poruke mira, oprosta i nenasilja. Sa Zijom Ribićem razgovarala je naša Hana Gelb.

Majka Šefka, otac Ismet, brat Sabrija, sestre Zijada, Vlasta, Ismeta, Suvada, Elmasa, i Zijada, nabrojio je Zijo Ribić članove obitelji. "Moje selo zove se Skočić", ističe Ribić i objašnjava da se nalazi u općini Zvornik.

- Prelijepo je izgledalo. To su, ja mislim, jedini Romi koji se nisu bavili prošenjem, nego su se školovali. Uglavnom, osnovna škola do osmog razreda tada i bilo je dosta i srednjih škola. Bavili smo se poljoprivredom ili radom na građevini. Moj otac je radio najviše na građevini pa kad dođe ljeto, ide u poljoprivredu, imali smo puno zemlje.

"U našem selu je", nastavlja, "bila jedna velika kavana gdje su dolazili i Bošnjaci, i Srbi, sjedili, pili, jeli. Svi smo se družili i onda ta devedeseta dođe, to što se dogodilo, nažalost se dogodilo."

"Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive", glasilo je pitanje na referendumu o neovisnosti Bosne i Hercegovine od Savezne Federativne Republike Jugoslavije održanom 29. veljače i 1. ožujka 1992. "Da" je zaokružilo 99 posto onih koji su izašli na referendum. No većina Srba iz Bosne bojkotirala je referendum nakon poziva predsjednika Srpske demokratske stranke Radovana Karadžića. Početak rata u Bosni i Hercegovini ima više datuma jer sukobi su za svakog počinjali kad je njihovo mjesto napadnuto.

- Nažalost, 1992. godine, na početku rata u Bosni i Hercegovini, koji je izbio, stradala je moja kompletna familija, šest sestara, brat, majka, otac, i ja sam bio te noći tu, i još dosta članova, porodica, prijatelji i tako dalje. Ukupno nas oko 30 romske populacije koji su ostali. Bošnjaci koji su bili, oni su već otišli prije, Srbiji su tu ostali, a mi smo Romi isto ostali, da smo mislili da nas neće nitko dirati. Nažalost, mi pripadamo islamskoj vjeroispovijesti, tako da smo kao i muslimani. Te noći paravojna jedinica, takozvani "Simini četnici" koja je došla iz Srbije, koja je došla u selo, pokupila nas je, radili su užasne stvari, od udaranja, traženje para, zlata, oružja, silovanja djevojčica od 12 godina i žena do 80 godina, prisjeća se Ribić.

"Potom su nas", kaže, "stavili u kamion razdvojeno, posebno muškarce, posebno žene i djecu. Odveli su nas u jedno drugo mjesto koje se zove Malešić, gdje su pripremili jamu gdje će nas strijeljati, ubijati itd."

- Kada smo došli u to mjesto, u taj dio šume gdje su oni to već pripremili, tad su nas izvodili jedno po jedno, djevojčica je silovana, najstariju sestru koja je imala 13 godina također su silovali, moja mati s malim bratom koji je imao dvije godine, a mati je bila u devetom mjesecu trudnoće, su isto iz kamiona odveli na strijeljanje. Naravno, ja kao mali tamo sam plakao da hoću kod mame, tada je jedna djevojka iz paravojne jedince, zvali su je svi Dragana, uzela me i za ruku, kaže ne moraš plakati, sad ćeš kod svoje majke. Ne znajući gdje me vodi, odvela me ispred kamiona i rekla da stanem mirno. Tad sam čuo pucanj i osjetio ubod nožem u vrat, rekao je Ribić.

Mnogima ostaje pitanje kako je taj maleni dječak koji je tek započinjao svoj život i školovanje uspio preživjeti.

- To je jednostavno, ja mislim, Božje djelo, da me ostavi da ja preživim, da mi danas baš upravo pričao o tome što se dogodilo u tom mjestu i tako. Oni su mislili da sam ja mrtav, uzeli su me za ruke i noge i bacili su me u jamu gdje su strijeljani, gdje sam ja, pa nekih pet minuta možda na drugu stranu jame se izvukao i čuo sam i dalje vrisak, pucanj i tako dalje. Ja sam počeo trčati kroz tu šumu i, naravno, oni mene nisu vidjeli, to je i mračno bilo. I već sam došao u jednu kuću koja je razvaljena, gdje sam se tu i sakrio, do sljedećeg jutra. Sljedeće jutro kad sam ustao, tad sam vidio da sam u lijevu ruku ranjen i, naravno, nožem uboden u vrat. Izašao sam iz te kuće u to selo, nije se čula čak ni ptica, nijedan zvuk, ali sam vidio dim. I onda kažem sebi, idem tamo prema tom dimu. I onda sam krenuo prema tom dimu i kako sam dolazio sve bliže, u stvari to je jedna kuća bila, gdje su dvije gospođe bile gdje sam ja njima rekao teto, one su bacile suđe. Ušle su u kuću jer su se prepale, vidjeli su dječaka koji je krvario. Iz kuće su izašla dva vojnika s puškama, ja sam se tad još više prepao. Međutim, to je bila vojna policija, srpske nacionalnosti. Dali su mi da se umijem, da jedem i pitali me što se dogodilo. Ja sam samo šutio, nisam smio ništa govoriti, istaknuo je.

Kako je kao sedmogodišnje dijete znao što treba napraviti, kako se sakriti? Kaže da nije znao. Kao da ga je, kako kaže, netko vodio.

- Znamo kroz priču o Auschwitzu, kao i tijekom ovog rata raspada Jugoslavije da uvijek netko preživi. Moguće je da netko ostane da ispriča tu priču, da se to zapamti, da se to zapiše. Ja mislim da sam taj jedan od tih koji je preživio i da me jednostavno ta sila, Bog, netko vodio kroz šumu, rekao je.

Pratio je šutke ljude koje je prvi put vidio

Nešto mu je govorilo da im treba vjerovati.

- Odveli su me u ambulantu, kako sam dolazio u tu ambulantu, vidim tamo tu vojsku, koja je nas prije noć pokupila i strijeljala, "Simini četnici". Tad sam uhvatio jednog vojnika za nogu, gdje je taj vojnik mene pitao, što je sad odjedanput. Ja sam samo šutio, mislio sam, što me sad vode opet njima, da me ponovno ubiju ili nešto. Međutim, oni su me odveli unutra. Jedan je otišao kod komandira, Sime Bogdanovića, Simo Četnik, gdje su se tražila ambulantska kola da me odvezu u bolnicu u Zvornik. Oni su zahtijevali da oni mene tu ostave, kao navodno oni će mene kasnije prebaciti. Vjerojatno ova dva vojnika su znali, ako bi me ostavili tu, da ja neću više vidjeti dana. Oni na to nisu pristali i hvala im do neba. Drugi vojnik koji je sa mnom ušao u ambulantu, kao i medicinska sestra koja me previja je u stvari ista djevojka, ta Dragana, koja me je izvela i odvela na strijeljanje. Ja sam, naravno, samo šutio ovako, kaže.

U bolnici u Zvorniku su ga predali UN, pod čijom je zaštitom ostao do '94. Tada su huma­ni­tarne organizacije orga­ni­zi­rale nje­govo pre­ba­ci­va­nje u Ins­ti­tut "Dr. Simo Milo­še­vić" u Igalu. Puto­vao je sa svojim slikom, ali tuđim imenom. Pos­lije Igala Zijo je bora­vio u domu za nez­bri­nutu djecu u Bije­loj, tako­đer u Crnoj Gori. To razdoblje pamti kao sretno. Godine 2001., dva dana prije sedam­na­es­tog rođen­dana, vraća se u Bosnu, u Dom za djecu bez rodi­telj­ske skrbi u Tuzli. Ondje završava za kuhara i počinje samostalni život. Za njegov je slučaj čula i Nataša Kandić, koja je došla u Tuzlu uzeti njegovu izjavu.

- Međutim mislio sam da nema ništa od toga jer, nažalost, u Bosni i Hercegovini se priča o stradanju samo tri priznata naroda, o Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. I ja sam onda sebi mislio da od toga nema ništa.

Oprostio je, takvu sudbinu ne želi više nikomu 

Nakon preliminarnih istraživanja, provedenih prema nalogu Suda za ratne zločine u Beogradu pred kojim je podnesena tužba, 2010. počeo je proces protiv počinitelja pokolja u Skočiću.

- I 2011. počinje suđenje za njih, tada sedmero, gdje vidim te iste ljude tu. Znate kako u sudu idu pitanja, potpitanja odvjetnika njihovih i mojih... Sudac je dozvolio čak i Simi Bogdanoviću, taj komandir, Simo Četnik, da dođe da me on pita. Donio je jednu fotografiju iz '90. da me pita gdje se on nalazi na toj fotografiji. Tog trenutka vidio sam čovjeka koji stoji blizu mene, koji više nema moć, koji nema ništa, koji mi je sve u životu uzeo, od djetinjstva, roditelja, prijatelja, komšija i tako dalje. Neki bijes, mržnja. Međutim, istog trena mi je došlo da kažem stop, to je mržnja! Možda što sam rođen u takvoj porodici, u romskoj porodici, gdje volimo veselje, volimo ljubav, volimo mir, gdje smo naučeni da živimo bez te mržnje. Možda zato što sam živio dosta godina sa Srbima, Crnogorcima, Bošnjacima i ljudima koji nisu gledali koje si nacije, kojem se Bogu moliš. I onda sam tog trenutka oprostio, rekao je Ribić.

Oprostio je, iako nije dobio odgovor na jedino pitanje koje je ubojicama svoje obitelji postavio.

- Ja kažem njima, ja bih volio najviše da vi meni kažete zašto ste ubili jedno dijete od dvije godine, jednu ženu koja je trebala roditi ili jednu ženu koja je imala 80 godina, koja je trebala možda sutra da umre prirodnom smrću. Zbog čega smo mi nešto drugačiji? Nama krv nije zelena, nije plava, nije crna. Crvena je kao i vaša. Naravno, oni su samo stali, pustili glave, nisu htjeli da odgovore ništa. I 2013. prva presuda je bila, 73 godine zatvora su dobili. Nažalost, Bogdanović nije doživio prvu presudu jer je umro već u zatvoru.

Optuženi su podnijeli žalbu i 2015. dolazi oslobađajuća presuda uz obrazloženje da nije moguće dokazati individualnu odgovornost pojedinih optuženika iako su dokazane činjenice da su počinitelji članovi te paramilitarne jedinice te da su bili na mjestu pokolja. Na pitanje kako se osjećao kada je poništena zatvorska kazna, kaže da je promatrao koliko su oni tada bili sretni, da su mu pokazivali i ljubili tri prsta. Mislili su, dodaje, da će on možda nešto progovoriti ili napraviti u sudnici. Ipak, smatra da je on pobijedio.

Djecu neće učiti da traže osvetu, snažno i uporno radi na pomirenju u BiH

- Zašto? Zato što prije prve presude, kada sam sjedio s njima i pitao zašto ste to uradili, nitko me nije gledao u oči nego su spustili pogled i to je bila moja pobjeda. Vjerujem da postoji pravda na tom nekom drugom svijetu, ta neka druga sila da će svatko odgovarati, kako i ja ako sam nešto zgriješio, tako i oni za sva svoja djela na nekom drugom svijetu.

Zijo se s vremenom uspio dostojno oprostiti od svojih bližnjih i pokopati veći dio svoje obitelji.

- Evo, 2007. sam pronašao oca i majku. Tada je baš na našoj kantonalnoj televiziji doktor pitao može li izložiti skelet, zato što je mati nađena s bebom u utrobi. Dozvolio sam to jer nisam boravio tu. 2016. sam pronašao četiri sestre. Sljedeće godine, 2017., brata i sestru. Nažalost, još jednu sestru nadam se da ću naći. Nije nađena u toj grobnici jer su vjerojatno znali da sam ja ostao živ i onda su je prebacivali. Mati je moja nađena negdje kod Vlasenice, to je blizu Srebrenice, dok su moj otac, pet sestara i brat pronađeni na Crnom Vrhu, to je između Tuzle i Zvornika, rekao je.

Tijekom cijelog tog procesa Zijo je upoznao mnoge dobre ljude, ali svatko od njih je tim poznanstvom nešto dobio. U trojezičnoj knjizi "Ja ne mrzim", u izdanju Saveza Roma Hrvatske "Kali Sara", autor Andrea Rizza Goldstein, uz Zijinu priču, donosi svjedočanstva ljudi na koje je Zijo ostavio trag. Njegova snaga da oprosti i upornost na radu na pomirenju u BiH dotaknule su mnoge.

- Zašto sam oprostio? Tada još nisam bio oženjen, ali sam mislio na budućnost. Možda moje dijete kad se rodi, školuje se, bude neki moćnik, državnik, a izazvat će rat protiv nekog naroda zato što sam ja moju mržnju prenio na moje dijete. Moje dijete hoće sada tražiti osvetu za svog djeda, nenu, nebitno. To dovodi do novih siročadi, bez obzira na to koje su nacionalnosti.

Sudbina koju je on proživio i zna da je, iako se i dandanas događa negdje drugdje, ne želi više nikomu.