Borba za smrt uz oproštaj: Preklinješ i to te slomi

Sonja Njunjić potresno svjedoči o posljednjim trenucima svog supruga i nemogućnosti da se s njim oprosti jer tako nalažu pravila u doba pandemije. Kroz isto prolaze i mnoge druge obitelji pa je Sonja odlučila krenuti u borbu za prava svih koji se žele oprostiti.

- Onaj tren kad su ga odvezli, kad su vidjeli da je to teška povreda, kad su mu stavili izduženje da si ne bi dirao oštećeno tkivo - nisu ni kćerki dali da ga vidi. Ona je stajala vani (...) Ja ga još grlim, a njoj ne daju da uđe i da pozdravi oca. (...) Navečer me zvao i rekao: 'Sonja mila, ja samo gledam vrata kad ćeš ti doći'. A ja više nisam došla. Moja bol je produbljena, priča Sonja Njunjić.

Dodaje kako su zadnji dan liječnici dopustili da se čuju telefonom: "Stavili su mu taj telefon, nježno je disao kroz maskicu a ja sam mu govorila što se normalno može reći nekom tko odlazi. (...) Oprostit se svatko mora", poručuje Sonja, jer to je bitno za zdravlje onih koji ostaju.

Puno nesreća, a svaka ima ime i prezime

Iako i sama i dalje prolazi kroz teško razdoblje, nakon gubitka supruga Sonja Njunjić odlučila je ne sjediti i čekati. Odlučila je nešto učiniti zbog svih onih koji su prošli isto. Javlja joj se puno ljudi i puno nesreća, kaže ima svoje ime i prezime. Mnogi od njih su, dodaje Sonja - puno teže doživjeli činjenicu da se nisu oprostili. 

- To je ponižavajuće, to je nešto što vas slomi. Da moraš plaziti, kumiti i preklinjati nekoga samo da ga vidiš minutu. Ima ljudi koji vrlo odlučno hoće vidjeti svog umirućeg. Zbog njih to radim, priče Sonja. Naglašava kako je prof. Petrana Brečić glasno i jasno rekla da je Svjetska zdravstvena organizacija objavila kako će nemogućnost viđenja svog umirućeg imati velike posljedice na psihičko zdravlje onih koji su ostalu. osoba koje su ostale

Pakao u prvim danima nakon smrti supruga

- U jednom trenu sam mislila da ću se ubiti. Toliko sam bila nesretna, toliko nemoguće mi je bilo prihvatiti. Ja još uvijek ne vjerujem, još uvijek mislim da je on tu negdje bez obzira što je krevet prazan. Što gori uvijek lampion njemu u spomen, priča Sonja. Čak je i kosu odrezala, a onda je odlučila. Ide naprijed, izvući će se, ima kćer.

Svaki dan piše institucijama, ministarstvima, bolnicama, traži da se obiteljima osigura organizirani oproštaj u skladu s mjerama. Upozorava da je njezin suprug došao sa slomljenom nogom u Kliniku za traumatologiju bez Covida i da ga je usprkos izoliranosti od obitelji dobio. Na kraju je s njim i umro u Kliničkoj bolnici Dubrava.

Stožer podržava ideju, ravnatelji ne

Neće stati. Naglašava kako je Ministarstvo odbrilo KBC-u Rijeka otvaranje odjela u sklopu palijative, u kojemu se sa svojim umirućima može oprostiti. Pisala je i Nacionalnom stožeru koji vodi borbu s pandemijom. Sonja kaže kako u Stožeru nisu protiv da ravnatelji i nadležni liječnik u svojoj bolnici, nakon procjene organizacijskih sposobnosti bolnice - omoguće viđenje sa umirućom osobom. Ravnatelji jedne i druge bolnice čvrsto su odgovorili - 'ne'.

Sve preko veze

Posljednjih godina Sonjin suprug Vladimir bolovao je od jednog oblika demencije. Bolesnicima poput njega novo okruženje kao što je bolnica stvara dodatni kaos. I to je nešto što Sonja ne može zaboraviti i na što upozorava.U međuvremenu Sonja saznaje da jednaka pravila ne vrijede za sve. Ne zamjera nikomu, ali i za to se traže veze. Kaže kako je njezina susjeda vidjela svog supruga, ali samo zato što je bila bliska s nekim na odjelu.

Sonja je odlučila krenuti naprijed, zajedno s Hrvatskim likovnim društvom organizirala je donatorsku izložbu slika Vladimira Njunjića, svog preminulog supruga. Sav prikupljeni iznos ide u humanitarne svrhe. I Vladimir je, kaže cijeli život donirao - donirao je najmanje stotinu slika, a još ih više poklonio.