Nevidljivi invaliditet - gluhi zakinuti novim pravilnikom

Sami po sebi već su ranjiva skupina i od države se očekivalo da im pomogne, ali dogodilo se upravo suprotno. U sjeni koronavirusa ostali su zakinuti za svoja prava. A njihova sudbina može se dogoditi svakomu od nas. U "Labirintu" pod naslovom "Dajmo im da čuju" scenaristica i novinarka Nataša Ledić Grgurić javnosti je približila probleme osoba oštećena sluha.

Gluhoća je kod Ivone Ivanić nasljedna s očeve strane. Majka joj je oglušila od meningitisa. Gluhi su joj i brat i sestra, a ne čuje ni njezin sin. Voli svoj posao, a komunicira čitajući s usana i s pomoću slušnih aparatića. 

Upravo o dostupnosti aparatića, njihovoj kvaliteti i tome što oni znače za kvalitetu života osoba oštećena sluha, a kako u tome sudjeluje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, govori ova emisija "Labirinta". 

- Mi nismo gluhonijemi. Imamo svoj jezik, imamo znakovni jezik. Imamo način komunikacije. Želimo osvijestiti širu javnost da je ispravan termin gluhi i nagluhi, ističe Dijana Vincek, predsjednica Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih. 

Pravilnikom znatno smanjena subvencija za slušne aparatiće, a za kvalitetnije treba mnogo nadoplatiti

Novi pravilnik o ortopedskim pomagalima problem je za gluhe i nagluhe osobe jer su u njemu izostavljene za njih važne stvari. Jedno pomagalo, slušni aparatić, prije je država subvencionirala 2800 kuna, a prema novom pravilniku sada je to smanjeno na 199 eura (ili oko 1500 kn).

Dijana Vincek misli da je to vrlo loše, posebno za djecu koja kada ostanu bez sluha dobivaju aparatiće loše kvalitete zato što roditelji ne mogu nadoplatiti za kvalitetnije.

- Mi želimo dati gluhoj djeci dobru ranu intervenciju, dobru rehabilitaciju, a to se ne može omogućiti ako nemaju dobre kvalitetne aparatiće, kaže.

Dodaje da su često potrebna dva aparatića, pa je to dvostruki trošak. Ljudi ili podignu kredit ili uzmu ono što mogu platiti.  

Ivona Ivanić s dva slušna aparata funkcionira mnogo bolje nego prije, posebno zato što se radi o aparatićima koji nisu jeftini. Sama je morala nadoplatiti 17.000 kuna.

- Kreditom sam uspjela platiti aparatić. Prvi put kada sam počela nositi dva aparatića, omogućio mi ih je poslodavac. Došla sam ga pitati je li moguće da mi on pomogne u ostatku plaćanja. Odmah je pristao, ispričala je Ivona Ivanić.

Mato Tadić sada ima 100-postotno oštećenje sluha, a slušni aparat počeo je nositi kad je imao četiri godine.  Sada nosi dva slušna aparatića, kaže neke srednje kvalitete jer financijski nije mogao bolje. Po aparatu je dao oko 7000 kn, a HZZO je pokrio 1500 kn, morao je doplatiti za tu srednju klasu. 

Nakon pet godina vidi da kvaliteta pada i smatra da je sedam godina, koliko prema Pravilniku o ortopedskim pomagalima mora čekati da bi dobio subvenciju HZZO-a, predugo. Noviji, digitalni aparatići imaju prednosti, ali i mane. Kaže, preosjetljivi su i mali pomak ih poremeti. Već nakon tri godine osjeti se da kvaliteta zvučnika opada.  

Slušne aparatiće nosi i njegovo dvoje djece.  

- Prosječni, ali osnovni model slušnog aparatića stoji oko 1000 eura, srednji bi bio 9-10 tisuća kuna, teško mi je u eurima reći, a najbolji idu i do 32.000 kuna, kaže Veselka Tadić Rajić. 

 Kaže da se s pomoću aparatića srednje kvalitete, kakve nose njezina djeca, teško može čuti, npr.,zvuk kiše, a dijete koje ima slušni aparat od 1500 kn u kazalištu ili kinu ništa ne čuje i ne razumije, tvrdi. 

- I mi s ovom srednjom klasom moramo sjediti u prvom redu da bi oni mogli razumjeti. Trude se, nije to idealno, ali mogu normalno funkcionirati u društvu. Sigurna je da djeca s najjeftinijim aparatićima to ne mogu. 

Novi slušni aparat od HZZO-a može se tražiti nakon sedam, a prije je to bilo pet godina  

Osim što je smanjena subvencija, za sve aparatiće produljeno je vrijeme korištenja. Prije su se gluhe osobe mogle javiti svakih pet godina, sada se svakih sedam godina mogu javiti i tražiti novi aparatić. 

- U međuvremenu, ako se nešto s aparatićem dogodi, moramo sami nadoplatiti ili kupiti novi, rekla je Dijana Vincek, predsjednica Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih. 

Rok od sedam godina za novi aparatić svakako je predug jer, kako kaže Veselka Tadić Rajić, danas se aparatići, kao i mobiteli, stalno mijenjaju pa je teško doći do dijelova.

- Iako garantiraju da će imati dijelove, to nije tako i dogodi se da jednostavno ne možete popraviti aparatić, kaže.

Kada bi morali zamijeniti aparatiće za njih troje, kćer, sina i supruga, a svima želi barem srednju klasu, morali bi nadoplatiti najmanje 6000 eura. 

- Nakon tri godine aparatić se već počeo kvariti, kaže njezin suprug Mato. Dodaje da se morao više truditi, ali jasno mu je da to više nije dobro. 

-  Radi on, ali nisam zadovoljan. Nisam zadovoljan jer ne vjerujem. Može on promijeniti slušalicu, ali glavni dijelovi, drugi, nisu dobri. Nisam stručnjak za takve stvari, ali znam da to više nije to. Vidim razliku, kaže.

Besplatne baterije za slušne aparatiće do 18. godine

Djeca do 18. godine imaju pravo na besplatne baterije za slušne aparatiće, a odrasli, stariji od 18 godina nemaju to pravo i moraju ih sami kupovati.

- To je loše jer nakon 18. godine mnoga gluha djeca odlaze na studij i teško im je kupovati baterije nužne da bi pratili predavanja i kako bi mogli biti uključeni u svakodnevne aktivnosti, ističe Dijana Vincek. 

- Mi gluhi smo nevidljivi, odnosno imamo nevidljiviji invaliditet. Uvijek se misli, pa dobro gluhima, što gluhima treba, što vi zapravo hoćete... Ali kako biste vi sad napravili intervju i komunicirali sa mnom da nema prevoditelja, da nema prevoditeljice s nama, upitala je predsjednica Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih.