Sekunda koja ubija: Nije se vratila kući svojoj obitelji, to mi je najveća kazna

Usprkos zakonima, upozorenjima i brojnim kampanjama, broj smrtno stradalih na hrvatskim cestama i dalje raste. Svake godine u prometnim nesrećama izgubi život oko 300 osoba. Donosimo dvije ispovijesti o krivnji, kajanju i životu nakon nesreće.

- Toga jutra sam se digao kao i svako prethodno jutro u pola četiri. Cijeli dan išao sam po gradilištima. Kasnije poslijepodne pokupio sam dijete iz vrtića, suprugu s posla i već umoran od posla došao kući. Večerali smo svi zajedno. Moji su me prijatelji zvali da idem popiti s njima par pića. Dvadeset kilometara od mjesta gdje živim bila je jedna fešta. I kroz razgovor, čašicu, jelo zadržao sam se do ponoći. Kada sam shvatio koliko je sati i koliko sam popio, koliko sam pijan, svejedno sam odlučio sjesti za volan. Iako su moji prijatelji bili protiv toga, imao sam mogućnost spavanja, odmoriti tamo, stigao bih sve, ali ne, jednostavno nisam mogao sebi dopustiti da mi netko objasni da ne sjedam za volan, ja sam morao otići kući, ispričao je prvi zatvorenik.

Unatoč tome što je bio u alkoholiziranom stanju, sjeo je za volan i krenuo kući. U jednom trenutku mu se počelo spavati. Na sekundu je sklopio oči, a onda ga je probudio strašan udarac. 

- Otvaram oči, ispred mene su bili zračni jastuci, nesvjestan što se događa. Dva momka koja su hodala po cesti otvorila su vrata, pitali su me jesam li dobro. Ja sam po izlasku van iz automobila pokušao doći k sebe, nisam znao što se uopće desilo, oni su mi rekli da sam imao frontalni sudar s drugim automobilom. Kada sam uočio drugi automobil na drugoj strani ceste, automatski sam otrčao do njega, unutra je bila jedna starija gospođa, prisjetio se.

"Kada sam saznao da nije živa, sve se srušilo"

Pokušao joj je pomoći, ali nije mogao. Gospođa je bila pritisnuta uz volan. Pokušavala je uhvatiti zrak. Ubrzo je stigla policija. Nakon policije stigli su vatrogasci, zatim hitna pomoć, pa i njegovi prijatelji.

- Hodao sam oko svog automobila, bio sam pod šokom i molio sam vatrogasce i policajce da me puste do te gospođe da vidim kako je, što se događa. I vatrogasni zapovjednik kada je hodao prema autu od gospođe, ja sam ga samo zamolio da mi kaže je li živa ili nije. U tom momentu kada je on meni mahnuo da nije živa, sve se srušilo, ispričao je.

- U tom trenutku se ruši sve. Svi planovi. Novac. Prijateljstvo. Brak. Sve. Molio sam policajce da me samo stave u auto i da me odvezu. Nisam više mogao biti tamo, rekao je.

Kada je dobio kaznu od pet godina, nije to očekivao, a niti njegov odvjetnik. Supruga ga je čekala ispred suda, uzela je njegov mobitel i novčanik, a on je s policijskim službenikom sjeo u vozilo, prvo u istragu, a zatim u kaznionicu.

Najčešći uzroci prometnih nesreća

Odjel tretmana kaznionice u Lipovici-Popovači radi sa zatvorenicima u okviru posebnih programa, individualnih i grupnih posebnih programa i postupaka na rehabilitaciji i njihovoj resocijalizaciji radi što boljeg povratka u društvo.

- U okviru prometnog programa sa zatvorenicima se radi na ponovnom učenju prometnih propisa, prometnih pravila, zakonske regulative, ali ono najbitnije, na osvještavanju posljedica kaznenog djela koje su počinili, kako za žrtvu, njihovu obitelj, socijalnu sredinu, ali isto tako i za njih same i za njihove obitelji, rekla je Ljerka Pastorčić, voditeljica Odjela tretmana kaznionice u Lipovici-Popovači.

Najčešći uzroci prometnih nesreća su vožnja pod utjecajem alkohola i prekoračenje brzine.

- Prilikom njihove procjene u Centru za dijagnostiku pita ih se kakav je njihov stav prema kaznenom dijelu. Isto to mi pitamo zatvorenike u prijemu kada ih tek dobijemo u kaznionicu. Pitamo ih kakav je njihov stav prema kaznenom dijelu. Da li smatraju da su pravedno osuđeni, da nisu pravedno osuđeni, da li se smatraju krivima za počinjeno kazneno djelo zbog kojeg su ovdje, objasnila je voditeljica Pastorčić.

Svijet koji je imao više ne postoji

Zatvorenik je kontaktirao obitelj od preminule gospođe, vrlo kratko nakon prometne nesreće, ispričao se, ponudio im je pomoć, ali bilo im je još prerano to prihvatiti.

- Sada sam na izdržavanju kazne. Svijet koji sam imao prije praktički više ne postoji. Tu su prijatelji, tu su kumovi, tu je obitelj, ali ništa nije isto, rekao je.

Velika većina počinitelja ima psihičke posljedice, kao što je post-traumatski stresni poremećaj, noćne more, nesanicu, teško nošenje s krivnjom...

- Najgore je navečer leći u krevet i susresti se sa svojim mislima. O gospođi koja je krenula kući s posla, a nikad se nije vratila kući. Djeci koja je nisu dočekala. Suprug. To je o čemu razmišljam navečer kada legnem u krevet. Svi kažu da će s vremenom biti bolje, ali nije. Koliko god se trudio, nema tu pomoći. To je najveća kazna, zaključio je zatvorenik.

Vrlo malo zatvorenika smatra da su krivi

Pastorčić kaže kako manjina zatvorenika smatra da je kriva.

- Najčešći odgovori su: "A što da vam kažem, tu sam", "Pa da, kriv sam", "Nisam uopće kriv". Jedan dio njih kaže: "Ok, djelomično sam kriv, ali postoje olakotne okolnosti zbog čega se to dogodilo", a najmanji broj njih kaže: "Da, kriv sam i zaslužio sam ovo", objasnila je.

Većina zatvorenika, kada dođe na izražavanje kazne, ima puno opravdavanje za sebe i okolnosti koje su ih dovele do toga da počine kazneno djelo izazivanja prometne nesreće.

- Kasnije tijekom rada se njima osvještava koja je njihova odgovornost u tome bila, kako je alkohol utjecao na to da počine kazneno djelo, što ih je dovelo uopće do konzumacije alkohola i onda na neki način osvještavaju tu osobnu odgovornost, a samim time znači i kajanje, objasnila je.

"Na licu mjesta je izdahnuo"

Drugi zatvorenik prisjetio se trenutka koji je sve promijenio.

- U mojoj traci je bio moped koji je bio zaustavljen na sredini ceste jer je morao pustiti auto koji je išao u susret. Bio je mrak, udario sam moped jer ga nisam primijetio zbog mraka i svjetla od auta koji je išao. Primijetio bih da sam bio trijezan. Nisam ga vidio, prisjetio se.

- Ja sam klečao pokraj dečka, imao sam krvave ruke, prsti su mi bili krvavi. Na licu mjesta je izdahnuo, rekao je zatvorenik.

- Policijski službenik mi je rekao: "2006. godište". Mlad je dečko. To je to, nema života, rekao je.

Tada je, kaže, uslijedilo najgore. Palo mu je na pamet da se baci pod auto, istrgne iz ruku policajaca. Nije to mogao podnijeti, govori.

Čak 98 zatvorenika smatra da bi kazne trebale biti strože

Pastorčić objašnjava kako procjenjuju njihovu rizičnost za povrat na temelju određenih instrumenata, skale stavova koje se mijenjaju.

- Mi smo sa zatvorenicima u svakodnevnom kontaktu. Jednom tjedno imamo grupne radionice s njima. Puno razgovaramo prije podnošenja prijedloga za uvjetni otpust, gdje moramo procijeniti jesu li oni kritični, da li izražavaju kajanje, da li imaju stav prema žrtvi koji je odgovarajući, da li shvaćaju što je njihovo kazneno djelo počinilo i toj žrtvi i njihovoj obitelji i okolini, ispričala je.

Čak 98 posto zatvorenika smatra da bi kazne trebale biti strože, kaže, jer smatraju da su znali da bi mogli završiti u zatvoru zbog toga, da bi više razmišljali prije nego što bi sjeli u auto i napravili kazneno djelo.