Najveća humanitarna katastrofa u Europi nakon 2. svjetskog rata najteže je pogodila najmlađe. Od početka ruske invazije ubijeno je gotovo 200 malih Ukrajinaca, a ranjeno njih 266. Do početka rata u Ukrajini je živjelo oko 7 i pol milijuna djece. Više od dvije trećine njih raseljeno je ili izbjeglo. No mnoga su ostala u razrušenim gradovima - bez struje, hrane i vode. Udobnost svojih domova morala su zamijeniti hladnim i vlažnim tunelima metroa.
Karina je s majkom, djedom i bakom uspjela doći u Poljsku, a otac je ostao u Ukrajini. Strahote proživljene u rodnom Mariupolju ova 12-ogodišnjakinja pretočila je u strip i u tome našla - lijek. Crtanje je, kaže smirilo, voli to. Crta slike rata, portrete straha kako bi zabilježila što je proživjela. Ona i njeni sunardonjaci, dodaje - ne žive, nego preživljavaju. A samo žele normalan život.
Jedanaestogoišnja Milena u Mariupolju je ranjena i uspjela je s majkom u humanitarnom konvoju doći do bolnice u Zaporižju. Sjeća se da je pala u nesvijest i buke u ušima. Kad se probudila čula je majku kako zove pomoć, a vojnici su joj pokušali zaustaviti krvarenje i odvezli je u bolnicu.
Živi se iz dana u dan
U paklu rata nekim čudom rađaju se i novi životi. Damir, koji nema ni mjesec dana, rođen je u Mariupolju. Bude ga neprekidne eksplozije, trešnja i jaka buka, priča njegova majka Anastasia Podubna. Rodilište u kojemu su smješteni, za razliku od drugog koje je sravnjeno sa zemljom, nije bilo na udaru ruskih snaga, no opasnosti nema kraja.
- Danas smo prvi put mogli izaći na dnevno svjetlo, ali to je trajalo samo nekoliko minuta. Počela je pucnjava i morali smo se vratiti u zgradu jer je opasno. Imam starijeg sina Mirona. Nisam ga vidjela od 24. veljače. Jako je teško. Doista je čekao rođenje svog mlađeg brata. A sada moj najmlađi ima već više od mjesec dana i ne poznaju se, priča Katerina, majka iz Mariupolja.
Život u tunelima Harkiva
Osmogodišnja Anastasia i njezina majka Svetlana spas u granatiranom Harkivu traže u tunelima podzemne željeznice. Kao i mnoge druge obitelji. Sigurniji su, kažu - a bombardiranja čuju neprestalno. Anastasia kaže kako joj je život u metrou dobar. Tamo je sa svojim ljubimcima ali se nada da će rat završiti i da će Ukrajina pobijediti.
Kako bi se održao privid normalnosti i pomoglo djeci usred rata, u podzemnoj željeznici organiziraju se dječje predstave i različite aktivnosti. U vrtlogu rata našla su se i brojna djeca oboljela od zloćudnih bolesti. Neka su imala sreću, iz Lavova su premještena na liječenje u Poljsku.
U vrtlogu rata brojna djeca oboljela od zloćudnih bolesti
- Nismo znali da nam je dijete bolesno. Pobjegli smo iz rata u jedno selo. Živjeli smo tamo neko vrijeme, jer je bilo prestrašno ostati u Mikolajevu. U područnoj bolnici rekli su nam za bolest. Sada je teško liječiti djecu oboljelu od raka. Teško je kad je ovakva situacija u državi, kaže Marina, izbjeglica iz Ukrajine.
Međunarodne zaklade i brojne inicijative iz svih krajeva svijeta žele pomoći djeci Ukrajine, no rane će, znaju svi, teško zacijeljeti.
- Izvješće o teškim kršenjima prava djece je vrlo poražavajuće. Djeca nikada ne bi smjela biti žrtve sukoba i trebala bi biti zaštićena u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom. Ovdje to nije slučaj. U cijeloj zemlji djeca se suočavaju s ozbiljno ograničenim pristupom osnovnim uslugama kao što su zdravstvena zaštita, voda, obrazovanje. Obim potreba za uslugama samo će rasti kako rat bude odmicao. (...) Rat mora prestati. To je jedino rješenje, poručio je Manuel Fontaine Vijeću sigurnosti UN-a.