Ukrajini prijete hladnoća i mrak, Europi novi izbjeglički zbjegovi

Oko 16 milijuna ljudi napustilo je svoje domove u Ukrajini. Milijuni su spas potražili u drugim zemljama.

U Odesi, koja je trenutačno dom za gotovo 60 tisuća ukrajinskih izbjeglica, mnogo je manjih humanitarnih centara. Onaj koji vodi nevladina organizacija Save lives osnovalo je Općinsko vijeće.

- Odmah na početku bili su određeni prioriteti - medicinska pomoć vojnicima, bolnicama i bolničarima na samom bojištu. S vremenom smo proširili svoje djelovanje i usmjerili pomoć na ranjive skupine stanovništva. Riječ je o izbjeglicama unutar ukrajinskih granica - ženama, djeci, starijima i osobama s invaliditetom, rekla je Ina Volkova iz humanitarne organizacije Save lives.

U koordinaciji s međunarodnim organizacijama dijele pakete s hranom te potrepštinama za djecu i kućanstvo. Izbjeglice u Odesi inače jednom u tri tjedna dobiju od države paket s hranom, ne primaju nikakvu novčanu naknadu. Gotovo svaki treći dolazi s rusofonog istoka napaćene zemlje. Ali i dalje ih je vrlo mnogo iz nedavno oslobođenog Hersona.

- U svakome gradu u Ukrajini nalaze se ljudi koji su izbjegli iz Hersona. Svi se oni podržavaju i pomažu jedni drugima. Ne samo u Ukrajini. Izvan zemlje postoji dijaspora koja pomaže pri otvaranju raznih uslužnih i poduzetničkih poslova, kao i u samom poslovanju, rekla je Natalija Matkovska, izbjeglica iz Hersona.

Natalija i Dmitro par su izbjeglih hersonskih humanitaraca, trenutačno žive u Odesi. Tijekom pet mjeseci života pod ruskom okupacijom, uz pomoć stranih partnera i bez postojanja sigurnih koridora, u Herson su zapravo krijumčarili pomoć, osobito hranu i lijekove za nemoćne, starije i djecu.

- Svaki je Ukrajinac ondje imao svoju frontu. Netko je otišao u rat, a mi smo držali humanitarnu frontu, kao i mnogo naših prijatelja i drugih ljudi, poznatih i nepoznatih. Svatko je radio što je mogao. Shvatili smo da o nama ovise životi drugih ljudi, dodala je Matkovska.

U Herson, koji Rusi i dalje nemilice napadaju projektilima, još se nisu vratili. Putem društvenih mreža prate što se događa u oslobođenom gradu, koji je barem malo prodisao. Dmitro će se prisjetiti kako je u jednom trenutku tijekom okupacije shvatio da mu je stan postao poput ćelije, a hodanje gradom kao šetnja zatvorskim hodnikom. Uz svijest da život može izgubiti u svakom trenutku.

- Stalno je bio prisutan osjećaj kao da sam u podmornici, u prostoru gdje me neprestano pritišće sa svih strana i ne mogu udahnuti zrak punim plućima. Život se pretvorio u svakodnevnu malaksalost, tako da bih se ujutro probudio i već se osjećao umornim, rekao je Dmitro Kozonjak, izbjeglica iz Hersona.

- Nosili smo pomoć ljudima kriomice. Ali onda su jednoga dana došli okupatori i odveli našeg kolegu. Tada smo shvatili da više ne možemo tako djelovati. Shvatili smo da moramo otići i svoje djelovanje nastaviti iz daljine, rekla je Natalija Matkovska.

I Karina je izbjeglica. Rođena je u krimskom lučkom gradu Kerču. U Odesu je stigla na studij, a baš kada ga je završila, Rusi su anektirali poluotok, pa je odlučila ostati u Odesi. Srela je Oleksandra, vjenčali su se i dobili sina. Karina naglašava da je ruska propaganda na Krimu prisutna otkad zna za sebe, ali i to da je u budućnosti moguć suživot s onima koji su nakon 2014. ostali živjeti ondje.

- Pratim na društvenim mrežama neke od prijatelja s kojima sam pohađala školu, kako žive oni i njihove obitelji. I vidim da se već spremaju na to da će se Krim vratiti pod ukrajinsku vlast. Počinju to ozbiljno shvaćati, vidim da i oni to očekuju. Uočavam da neki od njih potajno na svojim storyjima na Instagramu za dječje rođendane kupuju balone u plavo-žutoj kombinaciji ili čine slične stvari. Vidim da je tim ljudima, mojim znancima, bolno gledati vijesti. Iskreno su zabrinuti što se događa s nama izbjeglicama i teško im je to gledati, rekla je Karina Ševeljova, izbjeglica s Krima.

Izbjegli Hersonci u Odesi oslobađanje svojega grada proslavili su ispred poznate zgrade opere i baleta. Dio su broja od šest i pol milijuna ljudi raseljenih diljem Ukrajine. Uvjereni su da je i više nego simbolični ukrajinski trijumf u Hersonu prvi korak prema konačnoj pobjedi Ukrajine. I zato što jedni svim srcem brane svoje, a drugi otimaju tuđe.

- Svi smo imali dojam kao da su sami ruski vojnici vjerovali da su u Hersonu kratko i da će uskoro otići natrag te nas pustiti na miru. Kao da su čekali takvu naredbu. Shvatili smo kako je to za njih u principu poput nekog nesporazuma. Kao da je ovaj rat nekakva shizofrenija, rekao je Kozonjak.

U Hersonu, jedinom dosad okupiranom glavnom gradu neke od 24 ukrajinske oblasti, do rata se itekako govorio ruski. Bilo je mnogo ulica i institucija s ruskim nazivima, kao i ruskih spomenika. Sve to naizgled je moglo upućivati na postojanje proruskog raspoloženja među ovdašnjim stanovnicima, idealno za potrebe kremaljske propagande.

- Od prvoga dana, kod bilo koga, od djeteta do osoba starije dobi, mogli ste jedino vidjeti otpor. Možda su neki od nas i govorili ruski, ali odgovor svih nas bio je isti - Herson je Ukrajina! Vas ovdje nitko ne želi! Doista smo od prvih dana u očima okupatora vidjeli da ne razumiju što se događa. A poslije smo uočili strah, kad su shvatili da ih ovdje nitko ne želi, dodala je Matkovska.

- Iznimno smo ponosni na naš grad. Jer imali smo jedinstvenu čast, rekao bih to tako, da sami Hersonci, jedan na jedan s neprijateljem, pokažu cijelome svijetu da u Hersonu nitko ne želi Rusiju, rekao je Kozonjak.

Odeski hrast, star 230 godina, posadili su crnomorski Kozaci uoči napuštanja tadašnjeg grada Hadžibeja, nekoliko godina prije negoli je Katarina Velika službeno utemeljila Odesu. To je drvo za mnoge Ukrajince argument kojim pariraju općeprihvaćenoj činjenici da je Odesu osnovala slavna ruska carica. S ruskim povijesnim narativom bore se već dugo i istočnije.

- Nekada, u sovjetsko vrijeme, vrlo mnogo Krimljana je deportirano, i to jako daleko od poluotoka. Umjesto njih stiglo je mnogo ruskih oficira, koji su tu naselili svoje obitelji. Od toga je sve počelo. Riječ je o manipulaciji, budući da se na Krimu uvijek govorio prekrasan ukrajinski jezik, pogotovo stariji ljudi, dodala je Ševeljova.

Odesa, zbog sve češćih redukcija struje, živi u mraku. Pozadinski prioriteti su se stoga promijenili. I humanitarne organizacije umjesto lijekova sada ubrzano rade na nabavi generatora i grijalica od stranih donatora.

- Ne bojim se ovakvih teških životnih uvjeta. Sve ovo već sam doživjela kada sam bila dijete. I nakon raspada Sovjetskog Saveza bilo je, naime, velikih problema s grijanjem i strujom. I sada ćemo ponovno sve to preživjeti, rekla je Ševeljova.

- Ukrajina je Rusiji već dala do znanja da će zbog bombardiranja naših gradova njihovi brodovi tonuti ispred Sevastopolja. Ne bude li to dovoljno, učinit ćemo i ozbiljnije poteze. Ukrajina postaje iznimno snažna, ta raketiranja realno ne mogu mnogo toga promijeniti, smatra Kozonjak.

Prizorima zbjegova prema Europskoj uniji s početka rata, kojima smo svjedočili na željezničkim kolodvorima na zapadu zemlje, koji je sve više na udaru ruskih projektila, svjedočit ćemo i tijekom ove zime. Svoj dom dosad je inače morala napustiti gotovo trećina Ukrajinaca. Nakon završetka rata psihofizičko stanje tih ljudi bit će jedan od prioritetnih izazova. Jer psiha podsvjesno upija toksično okružje i ratnu psihozu.

- Jučer smo kod nas u centru podijelili pomoć za 60-ak osoba. Većina njih bili su izbjeglice. U njihovim očima vidjela sam nadu, osjetila sam da im se vratio smisao za humor. To znači da se ljudi ne predaju. Spremni su izdržati i čekati pobjedu, rekla je Volkova.

- Vjerujem u pobjedu. Ukrajina je svakako dužna pobijediti u ovome ratu jer istina je na našoj strani, rekla je Ševeljova.

- Mislim da nakon pobjede ljudi neće dopustiti nikakvom ukrajinskom činovniku ili političaru da se ponaša nečasno. Ova pobjeda ima jasan cilj - da Ukrajina postane prava europska država. Poput drugih zemalja na zapadu. Ovo je rat s tim ciljem, rekao je Kozonjak.

Koliko god im bilo teško, proteklih mjeseci Ukrajinci su se naučili okupljati jedni oko drugih, biti jedinstveni. I brzo reagirati na nove, svakodnevne izazove. Znajući što su dosad sve pretrpjeli, gotovo su pa jednoglasni u stajalištu da ne smije biti neraščišćenih računa nakon što oružje utihne, kao ni trulih kompromisa s onima koji svakoga dana razaraju njihovo društvo, ne samo fizički. Tek 8 posto građana Ukrajine spremno je na teritorijalne ustupke u zamjenu za mir.

- Ne mogu ni zamisliti, ne usuđujem se ni maštati o tome da bi se Krim mogao vratiti u sastav Ukrajine. Ali nakon vraćanja Hersona shvaćam da će se to doista dogoditi i zbog toga sam vrlo sretna. Za mene je to veoma bolno pitanje. Ali već odbrojavam minute do toga trenutka, kaže Ševeljova.

- Žrtva naših vojnika sada je postala naša odgovornost, i u znak sjećanja na njih. Njima, koji su sada na nebu, moramo darovati novu Ukrajinu. Tako sve to doživljavam. Dakle, velika je odgovornost na svakom Ukrajincu, smatra Kozonjak.

Dok trpe teško zamisliva iskušenja na tom putu, Ukrajinci se nadaju kako Putinu neće uspjeti plan da ove zime Ukrajinu stjera u okove hladnoće i mraka. Pođe li mu ipak to za rukom, iz Ukrajine neće stizati dobre vijesti. A onda bi se i Europa mogla probuditi u hladnome znoju, sa stotinama tisuća novih izbjeglica na svojem teritoriju.