Herson - simbol otpora ruskoj okupaciji

Selo Posad-Pokrovske u Hersonskoj oblasti bilo je na prvoj crti bojišta. Ruska vojska ušla je u njega u noći s 25. na 26. veljače, na samom početku invazije. Ukrajinci su ih zatim istjerali, pa selo nije bilo pod okupacijom, ali su kroz njega sljedeća dva tjedna neprestano prolazile neprijateljske snage. 11. ožujka utvrdili su se u betonskom kanalu u susjednome selu, držali položaje ondje punih osam mjeseci.

- Ovo je bila tzv. nulta pozicija. Sve su se borbe vodile upravo ovdje. Rusi su neprestano gađali, pokušavajući probiti našu liniju obrane i krenuti dalje prema Mikolajivu. Naša je vojska snažno držala položaje, nije dopuštala Rusima da prođu dalje, rekao je Oleh Dolholucki, stanovnik sela Posad-Pokrovske.

Vitalij Tatočenko izgubio je sve što je stvarao tijekom protekla tri desetljeća. Nadu polaže u volontere i međunarodnu pomoć. Sam, kaže, neće moći obnoviti svoj dom. Jer gole ruke i volja za novim početkom nisu dovoljne. Pun gorčine pita se - jesu li nam Rusi napravili sve ovo samo zato što smo živjeli časno, bolje od njih?

- Takva me srdžba hvata prema Rusima. Evo, reći ću vam iskreno što bih želio. Najradije bih barem desetoricu njih zadavio vlastitim rukama. Zapravo bi ih trebalo sve zadaviti. Iskreno vam kažem. Možete me osuđivati, reći da sam rasist ili nacist, govori Vitalij Tatočenko, stanovnik sela Posad-Pokrovske.

U obližnjem selu Luč, na samo tri kilometra od ruskih položaja, bili su utvrđeni pripadnici 28. brigade ukrajinske vojske. Ovaj mladić rodom je iz središnje Ukrajine, gdje ga čekaju žena i jednogodišnje dijete, koje još nije vidio uživo. Gotovo devet mjeseci provedenih u neljudskim uvjetima u kompleksu bivše tvornice smatra svojevrsnim životnim čistilištem. Siguran je da su neprijateljski vojnici prošli deveti krug pakla.

- Mislim da su Rusi otišli jer su ostali bez streljiva, rezervnih dijelova i ljudstva. A sve je to zato što su proveli mobilizaciju. I sami možete zaključiti da su profesionalni vojnik i netko tko je tek došao iz toplog doma dvije potpuno različite stvari. To što smo dosad napravili je dobro, a trebamo tako i dalje. Dobro je što smo oslobodili Herson, ali ne smijemo ovdje stati. Moramo ih potjerati dalje, do Kamčatke ako treba, poručuje Volodimir Aleksa, pripadnik 28. brigade ukrajinske vojske.

- Naravno da idemo naprijed. Ne smijemo se zaustaviti. Tek sada ih i treba potjerati do kraja. Da nam više ne bi stvarali noćnu moru. Kao ni mi njima. Neka već jednom odu odavde svojim kućama. Dosta je bilo. Dovoljno su ovdje ratovali, kaže Konstantin Bondar, pripadnik 28. brigade ukrajinske vojske.

Minama najzagađenija zemlja svijeta

Oni su heroji na oslobođenim područjima na jugu. Uz glavnu prometnicu od Mikolajiva do Hersona hrabri pirotehničari većinu posla odrađuju ručno. Već ih je poginulo nekoliko desetaka. Kao i lokalnih seljaka, koji su pohitali u polja načičkana minama. Ukrajina je trenutačno minama najzagađenija zemlja svijeta. Da rat ovog trenutka stane, razminiranje bi potrajalo sljedećih pet do sedam godina.

- Naravno da sam potpuno preplavljen pozitivnim osjećajima, ali nekako mi se čini da je sve to politička igra. Gledam sve ovo i ne razumijem. Da je vojska u jednoj noći samo tako otišla i da je sve to tako završilo. Više od osam mjeseci ovdje su se vodile žestoke borbe, a onda su Rusi u jednom trenutku otišli. Prepustili su sav teritorij do lijeve obale Dnjepra, govori Oleh Dolholucki, stanovnik sela Posad-Pokrovske.

Srećom za Herson, koji je pod ruskom okupacijom živio praktički od samog početka invazije, Rusi su se iz njega povukli kontrolirano. Nije bilo borbi za grad i očekivanog urbanog rata, što bi sigurno od Hersona učinilo ukrajinski Mariupolj, zbog golemog broja žrtvi. Kada su osloboditelji 11. studenoga ušli u jedini glavni grad neke oblasti koji je dosad bio pod ruskom čizmom u ovome ratu, dobili su u ruke - lubenicu. U mirnodopsko doba simbol plodnosti južne Ukrajine, u ratu simbol otpora neprijatelju.

- Dolazili su nam mladi dečki i ispričavali se jer i oni nisu pripadnici Oružanih snaga. Zato što ih još nisu regrutirali u vojsku, kako bi branili svoju domovinu. Rekao sam im - Vi ste ovdje preživjeli i sačuvali svoju obitelj. To je uspjeh. Ne ispričavajte se, sve je u redu, kaže bojnik Serhij Cehocki, zapovjednik 59. brigade ukrajinske vojske.

- Najteže je bilo čekati naše. Vjerovati i čekati. I izdržati sve ovo. Sve ono što smo izgubili, materijalno, moralno i fizički, ništa je u usporedbi s onim što smo prošli emotivno, kaže Ljudmila Medvedeva,  stanovnica Hersona.

Vapaj za pomoći

Procjenjuje se da je u Hersonu nakon ruskog povlačenja ostalo oko 75 tisuća stanovnika. Više od tri tjedna nakon što se u gradu ponovno zavijorila ukrajinska zastava i dalje vape za svakom vrstom pomoći. Nedostaje pitke vode, hrane, lijekova.

- Silno bismo željeli da nam dođu struja i voda. Ne znamo kad će to biti, a tako nam je teško bez toga. Kad trebamo napraviti nešto za jelo, ne možemo to izvesti jer nemamo vode. Ali još puno prije napravili smo neke male rezerve, u vrijeme kad je vode povremeno bilo, kaže Veronika, stanovnica Hersona.

U tjednima povlačenja iz Hersona, ruska je vojska pljačkala. Ali i prikrivala tragove mogućih ratnih zločina.

- Postoje mjesta na kojima su ljudi masovno pokapani, ali kako je Herson tek nedavno oslobođen, ne mogu vam reći o kojim se brojevima ondje radi. Zasad još ne možemo tvrditi da se radi o masovnim grobnicama. Prvo moramo započeti s istragama, koje će nam dati odgovore koliko je ljudi ondje pokopano, kaže potpukovnik Ihor Demjanuk, načelnik Odjela za istragu teških zločina u hersonskoj policiji.

- Vidite kako govorim. Grlo me boli jer su blizu mjesta gdje živim palili. Vjetar je nosio mirise s našega groblja prema mom domu. Ondje su palili. Osjećao se miris. Jedan tako neugodan miris. Poput mirisa ljudskog trupla. Taj miris neću nikada zaboraviti, kaže Ljudmila Koniševa, stanovnica Hersona.

Pozadinski saboteri prerušeni u civile

U povlačenju su Rusi ciljano ostavili stotine vojnika prerušenih u civile i one koji su s njima surađivali tijekom okupacije, a sada djeluju kao pozadinski saboteri.

- Mi sada provodimo specijalne filtracijske sigurnosne postupke prilikom kojih se pronalaze i zadržavaju sumnjive osobe. Na taj način postupno provjeravamo situaciju u gradu i pronalazimo takve osobe kako bismo ih zadržali i proveli istražni postupak,  kaže potpukovnik Ihor Demjanuk, načelnik Odjela za istragu teških zločina u hersonskoj policiji.

Mučene stotine civila

U hersonskom istražnom zatvoru za vrijeme okupacije umjesto osumnjičenih kriminalaca uglavnom su ispitivani civili. Vjeruje se da su stotine njih, pod sumnjom da rade za ukrajinsku stranu, mučene elektrošokovima, udarane gumenim ili plastičnim palicama, gušene dijelovima gas-maski.

- Bilo je jako puno nasilja. Gledala sam kako odvode ljude u zarobljeništvo s povezom na očima ili s vrećom na glavi. Držali su ih tu i ispitivali, činili su razne vrste nasilja nad njima. Mučili ih fizički, moralno i mentalno. Svatko je to podnosio kako god je mogao. Doživjeti sada takvo što u slobodnoj Ukrajini, u kojoj smo proživjeli proteklih 30 godina, istrpjeti to bilo je neizdrživo i jako teško, ističe Ljudmila Medvedeva, stanovnica Hersona.

Danas do neprepoznatljivosti izmučen i siv grad prije rata imao je malo više od 300 tisuća stanovnika. Prema podacima popisa iz 2001., petina su bili etnički Rusi. Velik dio njih evakuiran je uoči povlačenja okupatora, preko Krima, u Rusiju. U malo više od tjedan dana evakuirano je inače više od 70 tisuća stanovnika Hersona. Najveći dio prisilno, ali bilo je i onih koji su to učinili dobrovoljno, uz jednokratnu novčanu injekciju Kremlja od 100 tisuća rubalja ili 12 tisuća kuna.

- Mislim da ljudi sada već jako dobro shvaćaju što im je bolje, živjeti s Rusima ili s Ukrajincima. Ako su to normalni ljudi, koji su proživjeli u Ukrajini 30 ili 40 godina, onda će u njoj i ostati. A ako žele biti okrenuti na obje strane, i prema Rusiji i prema Ukrajini, onda im ovdje nije mjesto. Neka idu u Rusiju, žive ondje i ondje si urede život. Nama takvi nisu potrebni, poručuje Konstantin Bondar, pripadnik 28. brigade ukrajinske vojske.

Nemoćni bježe pred ruskim napadima na grad

Najranjivije skupine preostale hersonske populacije evakuiraju se i ovih dana, bježe nemoćni pred neprestanim ruskim napadima na grad. Oni koji ostaju trebaju peći, grijalice i plinske štednjake, kao i drva za ogrjev. Jer bit će ovo možda i najhladnija zima u Ukrajini u posljednjih 50 godina, a u tri mjeseca hladnoće koja slijedi hipotermija polako postaje sinonim za smrt. Radijatori u stanovima su prazni, termoelektrane koje su u njih pumpale toplu vodu oštećene su u ciljanim ruskim raketiranjima.

- Ne bojim se zime. Jedino čega sam se uvijek bojala jest to da postanem nemoćna i bespomoćna. A inače se nikada nisam ničega bojala. Tako se osjećam. Ja sam Ukrajinka i snažna sam žena, kaže Ljudmila Medvedeva, stanovnica Hersona.

Ništa bolje nije ni u hersonskim selima. Ljudi odlaze u minirane šume na svoju ruku, riskiraju da nagaze na neku od zaostalih eksplozivnih naprava. Opet, ne ubije li ih mina, mogla bi hladnoća.

- Tvrdim da će rat završiti samo nakon što oslobodimo cijelu Ukrajinu. I točka. Oko toga nema dvojbe. Drugi scenarij ne vidim. Samo oslobađanje Ukrajine. Što ćemo sa zimom? Pa preživjet ćemo zimu! Mi smo takav narod. Mi ćemo izdržati. Ako nas poduprete, još lakše ćemo sve podnijeti, poručuje Vitalij Tatočenko, stanovnik sela Posad-Pokrovske.

- Nisu nam dali odgovore što da radimo dalje. Ljudi ovamo dolaze i uzimaju svoje stvari, ono što im je ostalo. Zatvaraju nekako prozore, prekrivaju krovove i pribijaju daskama vrata da im kuće, i ovakve, barem izdrže do proljeća, kaže Oleh Dolholucki, stanovnik sela Posad-Pokrovske.

 Obale Dnjepra nova su crta južne bojišnice

Pješčane obale Dnjepra nova su crta južne bojišnice. Rusi su prešli na njegovu istočnu obalu, gdje su u dometu raketnog sustava HIMARS, kojime Zapad opskrbljuje Ukrajince. U ravničarskoj stepi ukrajinska je vojska u prednosti jer može iskoristiti zračnu i dalekometnu nadmoć, ali ofenziva na drugu stranu kilometar širokog Dnjepra, na kojemu više ne postoje mostovi, bit će težak ispit. I podrazumijeva znatne gubitke u ljudstvu.

- Bit će nam jako teško prijeći rijeku Dnjepar. Ali oslobađanje okupiranog teritorija toliko je osnažilo borbeni duh naše braće po oružju da smo sada spremni baš sve izdržati. Zahvaljujući tom borbenom duhu, pobjeđivat ćemo i dalje, uvjeren je Volodimir Aleksa, pripadnik 28. brigade ukrajinske vojske.

- Mislim da nam u skoroj budućnosti i dalje slijede velike bitke na obali Dnjepra. Rat će se nastaviti sve dok se naši predsjednici i vlade ne dogovore, smatra  Oleh Dolholucki, stanovnik sela Posad-Pokrovske.

- Dok ne oslobodimo cijelu zemlju, neće biti nikakvih pregovora, zatišja ni primirja. Ne može se s njima pregovarati. U sadašnjem obliku, pod Putinovim režimom, Rusiji se ne može vjerovati nijednu riječ, nijednom njezinu potpisu. Oni razumiju jedino zakon sile, kaže Serhij Cehocki,  zapovjednik 59. brigade ukrajinske vojske.

- S obzirom na to da želimo postati europska država, moramo imati i europske vrijednosti. Nismo mi započeli rat, ali mi smo ti koji će ga završiti. Dakle, nama ne treba ništa tuđe. Samo neka nam vrate ono što je naše, kaže Volodimir Aleksa, pripadnik 28. brigade ukrajinske vojske.

- Krim ćemo vratiti Ukrajini. Kada na karti svijeta ugledate gradove Simferopolj i Sevastopolj, lijepo ondje piše da je to Ukrajina. Da, to je naše. A za svoje se moramo boriti. Došli smo ovamo ne da bismo se igrali u pijesku, već da bismo istjerali nevaljale i zadržali normalne, poručuje Konstantin Bondar, pripadnik 28. brigade ukrajinske vojske.

Velik dio Hersonske oblasti i dalje je pod Rusima

Ponovni dolazak putničkog vlaka iz Kijeva u Herson za napaćeni narod simbolizira slobodu. Ali ona za stanovnike Hersona, od Krima udaljenog samo 50-tak kilometara, ne znači i mir. Jer velik dio Hersonske oblasti i dalje je pod Rusima, s tog teritorija intenziviraju se svakodnevni napadi. Kada bi ga Ukrajinci oslobodili, kopneni koridor između dijela Donbasa pod ruskom kontrolom i anektiranog Krima bio bi presječen. Krim bi tada ponovno ostao bez pitke vode kojom se opskrbljuje iz Dnjepra.

- Svi mi znamo da ćemo osloboditi cijelu zemlju, potpuno. Dugo smo ovo planirali. Mogli smo u Herson ući i prije, ali smo na jug strateški povlačili njihovu vojsku iz Donbasa. Cilj je bio da ih prebace ovamo kako bismo našim dečkima na istoku omogućili rasterećenje. Mislim da je sada stanje u Donbasu jako teško. Zato što Putin sada mora, a to svi baš naglašavaju, sačuvati obraz. Ali nema on obraz, on ima njušku. I to baš jako ružnu njušku. Nema takve ružne njuške na cijelom svijetu. On je najveće zlo koje postoji, tvrdi bojnik Serhij Cehocki, zapovjednik 59. brigade ukrajinske vojske.

Za daljnje vojne operacije na jugu itekako je bitno da su prije nekoliko dana stale obilne jesenske kiše i da se blatno tlo polako smrzava. Ali smrzavaju se i izgladnjeli, osiromašeni stanovnici Hersona. Nakon njegova povratka pod ukrajinsku kontrolu više nema bojazni od kopnene ofenzive Rusa na Mikolajiv i Odesu. U naletu pobjedničkog adrenalina Ukrajinci, pak, najavljuju, zauzimanje otetog Krima i prije proljeća sljedeće godine, što je javno naznačio prvi čovjek ukrajinske vojske.