Tragedija malene Nikoll podsjeća na slučaj iz 90-ih

Vijest o njezinoj tragičnoj smrti potresla je cijelu zemlju. Dvoipolgodišnja djevojčica nije preživjela ozljede koje joj je nanijela majka. I dok se pokušavamo utješiti da je sada na boljem mjestu, njezin nesretan život prokazao je institucije koje su ponovno zakazale. Emisija Labirint podsjeća na slične slučajeve iz hrvatske povijesti. Slučajeve koji su, baš kao i ovaj sada, šokirali javnost. Slučajeve u kojima, baš kao ni sada, nitko nije čuo glas zlostavljanog djeteta.

U svojem kratkom životu djevojčica Nikoll bila je dobro tek kada su je biološki roditelji kao bebu predali na skrb sustavu. Točnije udomiteljima, obitelji Bojić, kod kojih je bila sretna i sigurna. Do trenutka kada je prije pet mjeseci vraćena na skrb roditeljima - 24-godišnjakinji i 27-godišnjaku s kaznenim prijavama zbog prijašnjih slučajeva nasilja u obitelji.

Ono što je slijedilo bio je privatni pakao u roditeljskom domu iz kojeg je nitko nije izbavio. Nakon samo nekoliko mjeseci s teškim je ozljedama glave primljena u bolnicu.

No unatoč naporima liječnika u Klaićevoj, njezino izmučeno tijelo nije izdržalo. Bijes i ogorčenje javnosti pretočili su se u poruke i prozivanje sustava. Zašto je uopće vraćena u takvu obitelj? Ravnatelj Centra za socijalnu skrb Branko Medunić, koji je naknadno smijenjen, u prvim izjavama poručuje da nisu imali nikakvih saznanja niti informacija da se u obitelji nešto događa. Djeca su, rekao je, cijelo vrijeme praćena od strane liječnika i cijepljena na vrijeme.

No znakova je ipak bilo. Kako prenose mediji, na ponašanje prema djevojčici, ponajprije majke, djelatnike Centra za socijalnu skrb prijavom je upozorila baka s očeve strane. Djevojčica je bilo zapuštena, utučena, opadala joj je kosica, imala je svrab, modrice na licu. Baka je, tvrdi, tražila hitnu intervenciju.

Iako ju je majka 30. ožujka samoinicijativno dovela na pregled psihijatrici, tijekom kojega je i povraćala - vraćena je kući. 

Majka koja se tereti da je djevojčici nanijela teške ozljede udarcima šakom u glavu te otac kao drugooptuženi, zadržani su u pritvoru.  Prijeti im kazna dugotrajnog zatvora.

Povijest se ponavlja - slučaj Tatjane Velnić

Znakova je bilo, no povijest se ipak ponavlja. Jedan slučaj s početka devedesetih jako podsjeća na tragediju malene Nikoll. Ista dob djevojčica i majki, ali i ista nemoć sustava i okoline da prepoznaju nasilje.

Kada je potkraj studenog davne 1994. u pratnji tada 23-godišnje majke i njezina partnera primljena na dječji odjel pulske Opće bolnice, iz dvoipolgodišnje Tatjane Velnić istjecao je život.

Pulsko je državno odvjetništvo četiri godine poslije podignulo optužnicu protiv majke i njezina partnera koje se teretilo za zanemarivanje i zlostavljanje djeteta te nanošenje teške tjelesne ozljede sa smrtnom posljedicom.

Petar Velnić, Tatjanin biološki otac, i godinama nakon tragedije svjedočio je o svojim uzaludnim naporima da upozori da njegova kćerkica treba pomoć.

Kada ga je supruga napustila i otišla s novim partnerom, svojim vršnjakom, sa sobom je povela i Tatjanu. Ispisuju je iz jaslica, a o njoj se, dok je majka bila na poslu u tvornici cipela, brine novi partner. Vlasnica stana u kojem su živjeli kao podstanari u više je navrata na sudu i u medijima opisala što se s malenom događalo.

"Kada je mala došla, imala je modrice po čelu. Rekli su mi da je pala. Nedostajalo joj je i kosice pa sam pitala svoju snahu, koja je medicinska sestra, što bi to moglo biti? Ona mi je rekla kako je mala vjerojatno bolesna i da bi je trebalo odvesti liječniku. To sam odmah rekla Tatjaninoj majci. Ona mi je odgovorila da je to zbog slabokrvnosti", stajalo je tada u iskazu gazdarice.

Za rijetkih susreta ozljede na djevojčici primjećuje i otac.

Petar Velnić mjerodavne je stalno upozoravao da se s djetetom ne postupa dobro. No uzalud.

- Na policiji su mi rekli: "Ako ona nešto napravi, ona će za to i odgovarati". Kratko i jasno. Socijalna radnica poduzela je da je dijete išlo kod doktorice, ali ništa dalje. Doktorica je odlučila da dijete ostane na kućnoj njezi, da to mama zahtijeva, i to je to. Čim sam vidio nešto sumnjivo, ja sam išao prijaviti, ali badava je to -  prisjeća se Petar Velnić.

Tih je 90-ih u pulski Centar za socijalnu skrb očajni otac dolazio u nekoliko navrata, posljednji put desetak dana prije Tatjanine smrti. Odvode je na liječnički pregled, ali je unatoč očevim molbama, puštena na kućnu njegu. Ta je njega nakon desetak dana završila premlaćivanjem i smrću.

- Samo pročitati izjave svjedoka, od patologa, svega, to je muka samo i pročitati, kaže Petar.

Prema nalazima vještaka, Tatjana je umrla od posljedica teških ozljeda unutarnjih organa. Taj je kobni dan provela s majčinim partnerom. U svojoj obrani on je tvrdio da je nikada nije tukao i da je udarce mogla zadobiti dan prije, u prometnoj nesreći. Kako bi izbjegao sudar, naglo je zakočio pa je - tvrdio je - malena sa sjedišta pala na pod automobila.

Majka je poslije oslobođena optužbi, dok je njezin partner nakon suđenja, koje se godinama otezalo, dobio četiri i pol godine zatvora.

Petar Velnić, tražeći pravdu, gotovo da je ostario pred kamerama.

Slučaj Denisa Pašića i dječice s Paga

Između Tatjane te 1994. i Nikol 2021., među onima čiji glasiće nitko nije čuo, slučajevima zanemarivanja i zlostavljanja koja nitko nije vidio, bio je i trogodišnji Denis Pašić čija je nesretna sudbina šokirala Hrvatsku. Kada je njegovo beživotno tijelo nađeno - nitko nije želio povjerovati da bi moglo biti istina - majka je sudionica u osmišljavanju i provođenju smrti vlastita djeteta.

Nitko - od škole do mjerodavnih službi, nije prepoznao ni rizik za četvero djece koje je pomahnitali otac na Pagu bacio s balkona.

Za ove malene duše danas znamo, no negdje u tišini, u smrtnom strahu od novih udaraca i zlostavljanja, upravo u ovom trenutku pate neka druga djeca.

Dok javnost, inicijative i udruge zahtijevaju, politika koja na čelna mjesta unutar sustava najčešće postavlja one sa stranačkim iskaznicama, najavljuje novi krug sastanaka i hitnu reformu sustava.

"Društvo će se zadovoljiti hajkom, na reforme će se zaboraviti"

U inicijativi koju je pokrenula Marta Divjak, kći bivše ministrice Blaženke Divjak, pitaju i zašto postupak posvajanja toliko traje, zašto djeca "zaglave u sustavu", zašto je toliko teško oduzeti prava roditeljima koji ne žele ili nisu sposobni brinuti se o svojoj djeci?

- Neki dan smo objavili listu ovakvih tragičnih događaja u proteklom desetljeću. Ovo je već, po našim istraživanjima, peto dijete koje je ubijeno od strane roditelja, a koji jesu bili pod nadzorom. Nakon svake ovakve tragedije u zadnjih deset godina nadležno ministarstvo i vlada izraze beskrajnu tugu i bol, najave velike reforme kako se ovakve stvari više nikada ne bi ponovile. Za tri do pet dana svi će na ovo zaboraviti, hajka će se baciti na ravnatelja Nove Gradiške, eventualno na socijalnu radnicu. Društvo će se zadovoljiti time i na reforme će se opet zaboraviti. Do sljedećeg tragičnog slučaja - kazala je Marta Divjak novinarima.

"U sustavu ne rade roboti"

Sustav treba reforme, ali isto tako i sama je u sustavu i ne može reći da je on ubio malenu Nikoll, kaže za HTV-ov Labirint Marija Jugović, v.d. ravnatelja CZSS-a Nova Gradiška.

- Ja još uvijek smatram i držim da u tom sustavu rade visokoobrazovani ljudi i to je činjenica. To su psiholozi i socijalni radnici. Rade najprije ljudi, to nisu roboti, to nisu ne znam kakva bića. Još uvijek vjerujem da taj sustav sam, kao takav, može funkcionirati i da može dobro funkcionirati, poručila je.

Nečujni i sustav i udomitelji

Iz sustava socijalne skrbi upozoravaju i na manjak stručnjaka, sredstava i opreme. Ni njih nitko ne čuje pa se krug tako zatvara. Nečujni, tvrde, nerijetko ostaju i udomitelji koji su mjesecima čekali susret s resornim ministrom.

- Djevojčica koja je imala tragičan život na neki način učinila je možda nešto da se osvijesti ta socijalna briga o onima koji su ranjivi, a što se tiče ovog našeg dijela, ona će donirati organe i spasit će neke druge živote, riječi su Karmen Konđe, pedijatrice s Jedinice intenzivnog liječenja Klinike za dječje bolesti Zagreb nakon smrti malene Nikoll.

Za Tatjanu, Denisa i Nikoll je prekasno. No negdje oko nas, sami i zaboravljeni u tišini, vrište oni kojima moramo i možemo pomoći. Za to ne trebamo čekati sustav, to je i osobna odgovornost svakog od nas.