Labirint: Zašto seljak propada, trgovci zarađuju, a država šuti?

U srcu naše plodne Slavonije i Baranje, od Andrijaševaca do Novog Čeminca nakon žetve pšenice umjesto veselja - tišina i gorčina. Tako je bilo i ovoga ljeta! U zemlji galopirajuće inflacije otkupna cijena pšenice desetljećima se nije mijenjala. Tim više odzvanja pitanje: Zašto onda jedemo tako skup kruh?

- Ova crna zemlja nam je sve, majka, hraniteljica, za nju ginemo i ginuli smo, i ne bih je dao ni za što, naglašava predsjednik Odbora za ratarstvo, HPK Petar Pranjić.

Poljoprivrednik Duško Pavlik iz Andrijaševaca odrastao je u Slavoniji. 

- U Njemačkoj sam bio 2018. i vidio sam da tamo nije nikakav život. Nigdje nema života kao što je u Republici Hrvatskoj, ističe. Da je dovesti poljoprivredu u red, Hrvatska bi bila savršeno mjesto za živjeti, smatra.

Slavko Durdov iz Gradišta za sebe kaže: Krv dalmatinska, duša slavonska. Njegovi otac i majka došli su iz Dalmacije trbuhom za kruhom. Tri puta su se vraćali nazad pa su ponovo dolazili u Slavoniju. 

- Kaže moj otac, da smo mi imali tamo što jest nikada mene Slavonija ne bi vidjela, govori Slavko.

Stjepan Turek iz Babine Grede poljoprivredi se posvetio nakon Domovinskog rata.

- U mirovini sam kao hrvatski ratni vojni invalid, nisam od onih koji su po kafićima, prihvatio sam se posla koji mi je u jednu ruku i radna terapija. Imam četvero djece i borimo se. Smatrao sam da će barem jedno od njih ostati ovdje na poljoprivredi. Međutim, u posljednje dvije, tri godine nema ništa od toga, ogorčeno kaže.

 Realnost hrvatske poljoprivrede

Godina je što se tiče uroda jako dobra, no poljoprivrednik Željko Pritaković iz Andrijaševaca nezadovoljan je.

- Vozimo pšenicu na silose, ali vraćamo se s praznim džepovima, nažalost. Mnogo kilograma pšenice prešlo je preko vage, ali novaca nema, upozorava Željko.

Poljoprivrednici nezadovoljni cijenom pšenice više puta su prosvjedovali i upozoravali na svoju tešku situaciju.

- Otkupna cijena nije se mijenjala posljednjih 25 - 30 godina. Kada bismo cijenu u eurima preračunali u kune, došli bismo do jednakog iznosa otkupa koji je bio 1998. - 1999. U međuvremenu repromaterijali i gorivo su otišli dvostruko, sve je to posljedica lošeg raspolaganja, govori Duško Pavlik.

- Radimo, proizvodimo, a najmanje imamo koristi od te naše pšenice, bilo koje kulture, dok su pekari postali najbogatiji u Hrvatskoj, ističe Slavko Durdov. 

U lancu od polja do stola najgore prolazi seljak

Poljoprivredni analitičar Ivan Malić izračunao je da seljak mora prodati čak 4,7 kg pšenice za kilogram brašna. 

- Gdje i kako nastaje ta razlika? Prvi kilogram "pojela" je država. To je tzv. PDV, drugi kilogram pšenice "pojele" su marže trgovačkih lanaca, ostatak se sastoji od sirovine odnosno pšenice, transporta, ambalaže, troška energije, rada, amortizacije, profita mlinara itd., kaže Malić i dodaje: Pšenica je zapravo simbol svega što ne valja u hrvatskoj poljoprivredi i nužne su promjene.

Hrvatska je izgubila pekarski sektor u dobrom dijelu zbog niske konkurentnosti. Izgubila je i mlinsku industriju. Nema jaku industriju tjestenine, a to su sve stvari za koje je potrebna pšenica kao sirovina. Proizvodimo pšenicu, našeg tržište nema i znatne količine izvozimo u Italiju. 

Direktorica Žitozajednice Nada Barišić iznosi podatak da ove godine imamo urod od milijun tona, brašna je lani proizvedeno oko 290 - 300 tisuća tona, što znači da proizvedemo pšenicu ne dvostruko, nego i više puta nego što su potrebe za proizvodnjom domaćeg brašna. Hrvatska je tako ulaskom na slobodno tržište EU-a uglavnom postala smo sirovinska baza za bogatije zemlje. 

Na nužnost strategije i planiranja proizvodnje upozorava i Slavko Durdov. 

- U modernim europskim zemljama zna se unaprijed pet godina što će se raditi, kako će se raditi i znaju se cijene. Strašno je da mi to ne znamo i opet srljamo, a ja u gubitak neću svjesno ići na ovakav način, navodi.

- Gleda se samo stranačka iskaznica, da se nađe posao, a ne pita se ni koliko je osoba stručna, ni koliko je sposobna. Žali Bože sve akademske zajednice i inteligencije koja je strpana pod tepih, zaključuje Slavko Durdov.

 Stjepan Turek iz Babine Grede slično razmišlja.

- Nekad se pitam jesam li ja nesposoban pa ne mogu stvoriti nešto, a neki stvore carstvo. Dolazimo do toga da se u sve miješa politika, kao prvo - moraš biti politički podoban da bi dobio zemlju, da bi dobio potporu, poticaje. I isto tako da bi dobio posao koji ti je usko vezan uz politiku, kaže Stjepan. 

Analitičar: Izlaz u dva smjera

- Prošlu smo godinu završili s vrijednosti od 345 milijuna eura uvoza pekarskih proizvoda. Ako tom dodamo i vrijednost uvoza brašna, uvezli smo pekarskih proizvoda i brašna oko 365 milijuna eura, što je vrijednost veća od ukupnog izvoza pšenice i brašna. Pšenice smo izvezli pola milijuna tona i kukuruza gotovo milijun tona. Znači milijun i pol tona žitarica vrijedi manje nego što smo uvezli brašna i pekarskih proizvoda, to je apsurd Hrvatske koji stvarno govori o tome da nemamo jasnu strategiju što s proizvodnjom pšenice, upozorava direktorica Žitozajednice Nada Barišić.

Poljoprivredni analitičar Ivan Malić izlaz vidi u dva smjera.

- Prvi smjer je manje pšenice, više voća, povrća, stočarstva, a drugi smjer je ako već radimo pšenicu, tada moramo imati cijeli lanac posložen lokalno. Na kraju moramo imati hrvatskog potrošača koji mora htjeti jesti hrvatsko. To je jako bitno! Kao narod moramo reći da nam je to bitno, želimo imati poljoprivredu, želimo biti nezavisni, želimo jesti lokalno, automatski time i ukusnije, zaključuje.

Emisiju pogledajte u nastavku: