Crno tržište oružja: tiha prijetnja sigurnosti

Veliki problem ilegalnog oružja predstavlja zaostalo oružje iz Domovinskog rata koje je u velikoj većini na crnom tržištu i dalje. To je većinom oružje A kategorije - automatske puške, automatski pištolji, minsko eksplozivna sredstvo, govori za Labirint zaštićeni svjedok.

Dubravko Gvozdanović, stručnjak za oružje. naglašava kako ilegalno oružje nije apstraktna prijetnja, već stvarna opasnost za opću sigurnost društva jer je ono lako dostupno i kruži među nama.

- Postoje ljudi iz krim miljea koji se bave krijumčarenjem ilegalnog oružja i postoje ljudi, nažalost s našeg prostora, kojima je oružje ostalo još iz doba Domovinskog rata i žele ga se na neki način riješiti, ali ga ne žele predati policiji pa žele unovčiti ono što imaju. Dakle, od država poput Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Albanije, možemo vidjeti da su te granice meke. Bez obzira na količinu i jedan primjerak ilegalnog oružja na tržištu je opasan i može načiniti ogromnu štetu, ističe Dubravko Gvozdanović, stručnjak za oružje, kaže Gvozdanović.

Nezapamćen zločin potresao je Hrvatsku 22. srpnja 2024. Umirovljeni 51-godišnji vojni policajac upao je u dom za starije i nemoćne u Daruvaru i počeo pucati. Petero ljudi, među kojima je i njegova majka, preminulo je odmah. Malo poslije u virovitičkoj bolnici izdahnula je i šesta žrtva. Policija je ubojicu uhitila odmah nakon masakra. Bio je u obližnjem kafiću.

- Koristim terapiju, ne mogu spavati jer sanjam taj događaj. Budim se s takvim slikama i kad god padne večer, imam osjećaj da sam naciljana, kaže Ana Ivandekić.

Devet od 10 kaznenih djela počinjeno ilegalnim oružjem

Stručnjak za oružje napominje kako je devet od 10 dijela počinjenih vatrenim oružjem, u stvari počinjeno ilegalnim oružjem, što ukazuje na apsurd postupanja hrvatskog društva i odnosa hrvatskog društva spram oružja.

- Oko 10 sati pozvonio je na vrata doma i mi smo znali da će on doći. Rekla sam sestri da dovede na terasu mamu, Anku Pap da i ona sjedne sa svojim sinom. Što je i učinjeno. Ponudila sam ga s pićem, nije ništa htio. Sasvim normalno je tekao razgovor. Ja sam mu dala dokumentaciju da potpiše koja je bila u zaostatku. Tada je on rekao, ali imam i ja za vas nešto. Nisam mogla pretpostaviti što bi to bilo. Tada je izvadio pištolj. Mislila da je to igračka, da se šali. Tada je on opalio. Pokušala sam se brzo snaći. Uzela sam krvavoga Svena pod ruku i vukla ga unutra u dom, prisjetila se Ana Ivandekić,vlasnica Doma za starije i nemoćne u Daruvaru.

- Otprilike 10 do 15 minuta od kad je Krešo otišao, nalazila sam se na terasi kafića i čula sam neki zvuk koji je podsjećao na pucanje. Nisam bila sigurna da li to netko puca, no ubrzo se čulo takvih zvukova i koliko mi se čini bilo ih je desetak. Nakon toga, Primijetila sam da se oko kuće u kojoj se nalazi dom za starije i nemoćne nešto dešava jer su neki ljudi pretrčavali cestu i vidjela sam da su pobjegli u trgovinu koja se nalazi preko puta. Tada sam ugledala da iz pravca doma dolazi Krešimir Pahoki i vidjela sam da u ruci drži pištolj. Mogu reći kako se on kretao lagano i bio je po mojoj ocjeni potpuno smiren, rekla je svjedokinja na Županijskom sudu u Bjelovaru.

Gvozdanović kaže kako se radi o patologiji jedne osobe koja se mogla spriječiti.

- Naime, po nekim mojim spoznajama radi se o čovjeku koji je cijelo vrijeme svog radnog vijeka u oružanim snagama pokazivao agresivnost i bio vrlo netrpeljiva osoba. Nažalost, njegovim izlaskom iz oružanih snaga, s tim se nitko nije pozabavio, on iza sebe ima cijelu genezu dijela povezanih s agresijom i postavlja se samo pitanje kada će se to dogoditi, kaže stručnjak za oružje.

Kada govorimo o slučaju Zavadlava i slučaju Pahoki, mi u stvari govorimo o dva strahovita zločina, ali dva slučaja koja imaju kompletno drukčiju genezu. Zanimljiva situacija kada govorimo o Zavadlavu jeste medijska percepcija Zavadlava.

- Zavadlava se počinje doživljavati kao heroja, a da smo pametni kao društvo trebali bi razumjeti i uzeti u obzir da nešto ne valja s nama. Kada je on u stvari postao heroj društva? On u stvari nije heroj, on je antiheroj, ali povezat ću jednu paralelu sa stripom. On je naš hrvatski "Punisher", koji je iz jedne obiteljske tragedije krenuo u osvetu i završio tako kako je završio. Apsolutno ne opravdavam njegov čin, ali da kažem da smo mi kao društvo u potpunosti zakazali - jesmo. Pogledajte danas maloljetničko nasilje po Zagrebu, nadležne službe ne poduzimaju ništa ili poduzimaju nešto što bi mogli nazvati čistom kozmetikom. I postavlja se pitanje je, čekamo li stvarno novog Zavadlava?, zapitao je Gvozdanović. 

"U roku od 24 sata nabavio sam kalašnjikov"

Nakon slučaja Zavadlav, novinari su odlučili napraviti reportažu o tome koliko je dostupno zabranjeno automatsko oružje. Ujedno su htjeli poslati poruku kako ga se može lako riješiti na legalan način.

- S obzirom na to da sam već dugo godina reporter i da dosta radim crne kronike, dakle u mobitelu mi nisu samo ljudi cvijeće, u roku 24 sata smo dobili dobru povratnu informaciju i u roku od dva dana smo realizirali kupoprodaju. Cijena je bila postavljena na iznos od 500 eura, prisjeća se Mario Pušić, novinar Jutarnjeg lista.

- Dobili smo lokaciju na kojoj smo ga trebali pričekati. Bila je susnježica, hladna siječanjska večer, čovjek je došao, posjeo nas je u svoj automobil, pričali smo o svakodnevnim stvarima. Dovezao nas je u jedan karlovački kvart pred niz garaža. Inzistirao je da u automobilu ostavimo mobitele. Onda smo ušli unutra i tu nas je čekalo automatsko oružje, ne klasični kalašnjikov kakav smo bili dogovarali, već tzv. srbijanka, ona s preklopnim kundakom. Jedan okvir metaka i nastavak za tromblonsku minu. Čovjek je dobio novac, mi smo dobili pušku, dodaje Pušić.

Nakon toga je nazvao OKC i rekao da ima kalašnjikov te da bi ga htio predati u policijsku postaju.

- Došao je policijski službenik, uzeo oružje, odnio ga u postaju. Dakle bez evidentiranja mojeg imena, prezimena, bez propitivanja, odakle mi, jesam ga kupio, nabavio ili što se dogodilo, govori Pušić.

Gvozdanović je ustvrdio kako do naglog skoka nasilja dolazi kada su nefunkcionalne državne institucije.

- Kada one zakažu u svom poslu, kada nisu efikasne, kada su nepoštene, kada postoji u društvu netolerancija, neodgovornost, nedostatak autoriteta i kada stvorimo toleranciju prema devijantnim ponašanjima, poručio je stručnjak za oružje.

Kontroverze oko slučaja Dabro

Govoreći o slučaju bivše DP-ovog ministra Dabre, stručnjak za oružje Gvozdanović napominje da ih je osoba, koja je omogućila da snimke izađu u javnost, očigledno posjedovala nekoliko godina te samim time bila svjesna da je netko počinio neko kazneno djelo.

- Njegova dužnost kao građanina je bila to prijaviti policiji. Zašto to nije napravio? Postupci Dabre su mogli dovesti do stradanja nekoga. Bi li taj koji je pustio snimak, u slučaju da je netko stradao, bio i suučesnik? Jer je znao da se nešto događa, da netko ima ilegalno oružje, a nije prijavio policiji, kaže Gvozdanović.

- Ako se vi na odgovornim pozicijama ponašate tako neodgovorno, kakvu poruku dajete? Dajete poruku da je sasvim u redu ponašati se tako kako se ponašao navedeni, da možete biti agresivni, da možete pucati u slobodno vrijeme, da nema nikakve kontrole i na kraju krajeva da za to nema nikakve ni odgovornosti, naglašava Katarina Dodig Ćurković, dr. med., spec. opće psihijatrije, subspec. dječje i adolescentne psihijatrije i forenzičke psihijatrije.

- Istraga stane u onome dijelu gdje je pronađeno oružje ili predmet izvršenja kaznenog dijela i dalje je bitno da se izvještači, posebno kad se radi o ubojstvima, i tu sve staje. Mislim da često sustavu nije cilj da se prikaže u javnosti odakle počinitelju oružja s kojim je počinjeno kazneno djelo, ističe zaštićeni svjedok.

Koliko je kriv taj koji je počinio, toliko je kriv onaj koji mu je omogućio i to oružje učinio dostupnim, poručuje zaštićeni svjedok. Smatra da počinitelji kaznenih djela koji posjeduju ilegalno oružje većinom ne budu adekvatno kažnjeni.

- To budu nekakve kazne uvjetne s godinu dana uvjeta i u ono vrijeme 400-500 kuna, sad možda 100 eura kazne. I mislim da je malo koga ta kazna potakla da to više ne radi, napominje.

"Imati oružje čin moći i prestiža"

Dodig Ćurković naglašava kako ljudi ne shvaćaju da je bolje vratiti oružje ili prijaviti da ga netko posjeduje, nego svjedočiti tragediji.

- Često čujem u razgovoru kako kažu "Ma ne bih volio nikakav sukob s njim, znam da još uvijek drži oružje u kući". Svi negdje potajice znamo u kojoj kući još uvijek postoji oružje i zapravo zašto ne bi trebali ulaziti u bilo kakve konflikte ili se nekome zamjerati, računajući da se često osjećamo nezaštićeno, kaže Dodig Ćurković.

- To je pitanje morala. Kako smo mi to društvo?, pita se Dubravko Gvozdanović, stručnjak za oružje.

Zaštićeni svjedok napominje kako je MUP-ova kampanja "Manje oružja, manje tragedije" postigla nekakve rezultate, međutim to nije dovoljno.

- Nije to dovoljno s obzirom na to koliko je toga oružja u Republici Hrvatskoj, sigurno 90 posto ilegalnog oružja potječe iz Domovinskog rata, kaže.

- Sad već imamo transgeneracijski prijenos oružja s jednog roditelja na njegove potomke i nažalost problem samo vrtimo u krug. Kod nas je imati oružje zapravo i nekakav čin moći. Nažalost, i čin prestiža, što je kriv pristup, poručuje Dodig Ćurković.

- Oružje nije ni oružje. Oružje je oruđe, alat. A oružje pravo je čovjek. Čovjek radi zla i čovjek je taj koji odlučuje da neće učiniti zlo, naglašava Dubravko Gvozdanović, stručnjak za oružje.

Unatoč brojnim upitima MUP-u RH nismo dobili odgovor na pitanje odakle Krešimiru Pahokiju i Filipu Zavadlavu nelegalno oružje s kojim su počinili ubojstva. Tko je Zavadlavu prodao kalašnjikov i je li Pahoki, bivši vojni policajac pištolj imao i nakon što je umirovljen. Najoštrije kazne švercerima ilegalnim oružjem poslale bi jasnu poruku da su i oni sukrivci.

Postoji način da ilegalno oružje prestane biti prijetnja. Dovoljan je jedan poziv — 192.