Vapaj s Banovine: "Rade budale od nas, a mi se smrzavamo u kućicama"

Još malo i bit će godinu dana od katastrofalnog potresa na Banovini i u Pokuplju. Potres je za sobom ostavio ne samo srušene kuće, štale i svinjce nego i neizvjesnost u srcima ljudi koji i dandanas čekaju obnovu. Ministarstvo je raspisalo natječaj iz Mjere 5.2.1. za obnovu proizvodnog potencijala uništenog potresom, ali odluka na taj natječaj i dalje nema. Mnogo stočara čije su kuće uništene živi u kontejnerima jer ne mogu i ne žele napustiti stoku. Nekima su štale obnovljene donacijama, humanitarnim radom mnogih volontera. No neki - primjerice obitelj Krznarević iz Starog Farkašića - poput Godota čekaju da im netko iz državnih institucija pokuca na vrata.

- Nekad kuća, sad čistina. Ostali u potresu bez kuće, familija se rasula, što da kažem, govori Marica Krznarević iz Starog Farkašića.

- Bager došao, odvezao 40 kamiona naše muke. Bila je za nas najbolja kuća. To je nekad bilo nešto, sad više nije ništa. I kad bude, to samo dragi Bog zna, dodaje Marica.

- Valja se uvijek nadati, ali je to presporo jer ništa se ne radi. U selu je porušeno šest kuća, još ih ima za rušiti. Ništa se ne gradi. Mislim da će ovim tempom to izumrijeti kompletno, kaže Stjepan Krznarević.

I dok su njihova djeca privremeni smještaj pronašla u desetak kilometara udaljenom Šišincu, Marica i Stjepan nemaju kamo. Ne žele se odvojiti od svojih životinja. Ionako stare gospodarske objekte, štalu i svinjac, potres je oštetio, zidovi se jedva drže. Da nema drvenih greda sve bi se već odavno srušilo.

- To je strašno. Kad su došli odmah nakon potresa, rekli su da od Žažine do ovdje to još nisu vidjeli, da smo najgore stradali, govori Stjepan Krznarević.

A treba li obnavljati trošne objekte pitanje je koje Maricu i Stjepana najviše muči. Procjenitelji su premjerili, izračunali koliko bi stajala gradnja nove štale i svinjca, ali to je za njih preskupo, kažu.

- To su cijene, možda netko to bude i napravio, ali ja ne znam da bi to netko platio - 299.586 kuna. Meni je to osobno puno, kaže Marica.

- Ako će netko za štalu i objekte dati 300 tisuća kuna bez PDV-a, onda je neće nikada ni biti. Onda ćemo porušiti, napraviti malu, da imaš piliće za vlastite potrebe. Oni su procijenili, imamo papir, da je štala oštećena 75 posto i procjena je 76.000 kuna. Za to neće nitko od obrtnika ni gledati, a mi sami to ne možemo, kaže Stjepan.

Ima već tri mjeseca da su se Krznarevići javili na Mjeru 5.2.1. za obnovu proizvodnog potencijala uništenog potresom. Prikupili su dokumentaciju, predali papire, ali poštara s odlukom iz Ministarstva poljoprivrede još nema, do danas nikako da pokuca na njihovu adresu.

- Poslali, dalje ni pozitivnog ni negativnog odgovora. Kad će to biti, to sve sporo ide. Samo neka padne malo jači snijeg, sve ode na svinje, kaže Marica.

- Imamo krmaču, ovce, odojke, 50-ak koka. Prije potresa je bilo puno više, krmača i krava, sad više nemaš gdje držati, govori Stjepan.

- Gnoj je sad otišao u nebesa. Pa kupi žicu jer se moramo braniti od divljih svinja, kupili smo i solarnu ploču i drugi akumulator, svejedno su ušle. Sve opet prelijevanje iz šupljeg u prazno, kaže Marica.

- Bili su tu obrtnici koji su radili na crkvi i rekli da je to nemoguće sanirati i učvrstiti, kazali da bi to više koštalo nego ići ispočetka raditi drugu prostoriju, kaže Stjepan.

Više sreće s kućom, ali manje sa štalom imao je Goran Milaković, proizvođač mlijeka iz Gore, sela nedaleko od Gline. Ima 12 krava, štala mu je nakon potresa bila potpuno uništena.

Srećom, na mjestu stare štale sad je nova.

- Uz pomoć dobrih ljudi, dijelom donacije, dijelom mojih sredstava. Imam OPG, u sustavu PDV-a sam i od toga živim, kaže Goran Milaković.

Goran svakoga mjeseca pomuze tri tri i pol tisuće litara mlijeka, predaje ga Vindiji. Predavao je Goran do potresa i puno više mlijeka, ali i krave su poput nas ljudi također pod stresom.

- Jedna je u potresu potrgala lanac i izašla. Dvije su se tresle kad smo došle kod njih, bile su u šoku, kaže Goran.

Uz Gorana se u Gori proizvodnjom mlijeka bavi još samo jedan stočar. Stari su odavno odustali, mladi neće, ne isplati se, pogotovo sad kad cijene stočne hrane i kukuruza lete u nebo. Ni Goranu kao ni svim ostalim stočarima u Hrvatskoj nije lako.

- Ni klipa kukuruza nisam dovezao doma. Od Nove godine ću kupovati. Nije ekonomska računica da dočekamo iduću sezonu, da preživimo, kaže Goran.

Goran srećom s obitelji još uvijek uspijeva živjeti u svojoj kući, iako stara izdržala je silinu prosinačkog potresa. Ali Marica i Stjepan nemaju izbora, već godinu dana žive u kontejneru.

- Nema struje, unutra deset stupnjeva. Tamo gdje spavamo sigurno je i manje, kaže Marica.

- Ja slušam njih na televiziji, kažu obnovljeno 700 kuća. Dajte jedan autobus, stavite nas 50 ljudi i pokažite, trebalo bi se vidjeti gdje su te kuće napravljene. Rade budale od nas, a mi se u kućicama smrzavamo. Ako budemo u kućici još dvije-tri godine živjeli, idemo ravno na Mirogoj, kaže Stjepan.

- Ljudi su dolazili, ali što je vrijeme više prolazilo, sve ih je bilo manje. Ljudi su razočarani, pogotovo oni koji su ostali bez kuća, kaže Goran.

- Sve se vrti oko ureda, a mi ljudi smo i dalje gdje jesmo. Na koncu ta birokracija, papiri, pa ne sređuješ za hotel. Mi imao jedan kroz jedan. Dajte odite raditi kod onih koji imaju čistu papirologiju. Nemojte pričati samo o jednom dimnjaku. Na taj način mi ćemo ovdje krepati, to nije normalno, poručuju Stjepan i Marica.