12:50 / 16.01.2022.

Autor: Vlatko Grgurić/Plodovi zemlje/HRT

Obitelj bez oca na Banovini, sami na srušenoj farmi

Ljubica, Marija i Josip Gregurić

Ljubica, Marija i Josip Gregurić

Foto: Plodovi zemlje / HRT

Ljubici Gregurić iz Roviške Banovini, uz epicentar prošlogodišnjeg potresa - uništeno je cijelo gospodarstvo. No, njezina je tragedija još veća, s dvoje djece sama brine o čak 30 goveda.

- Izgledalo je strašno, izmicalo se tlo pod nogama, padali su crijepovi, prisjeća se Ljubica. Sve je trajalo dvadeset sekundi, a njoj se čini kao da je trajalo sat vremena. Njezina kuća dobila je crvenu naljepnicu, pa su smješteni u kontejner. Navikne se čovjek na manji prostor, bitno da su svi zajedno, kaže Ljubica.

A Gregurići bi sigurno lakše živjeli negdje u gradu, u stanu, da nije krava. U štali ih je tridesetak. Sve do lani proizvodili su mlijeko, ali im se to kažu više ne isplati. Cisterne su ih zbog udaljenosti farme od glavne prometnice zaobilazile, previše je posla, a cijena je mlijeka nikakva. Stoga su u rujnu pretprošle godine umjesto proizvodnje mlijeka prešli na jednostavniji sustav krava-tele.

- Sve je to super, od malih nogu radim. Četvrti razred osnovne sam bio kad sam prve godine 30 hektara pokosio, posušio, zgrnuo i dovezao sa svojim roditeljima, priča Ljubicin sin, Josip. Ne znamo hoćemo li nastaviti dalje, puno smo novaca uložili u mehanizaciju. Da nije toga, vjerojatno bi od svega toga odustali, dodaje.

- Pa puno je posla, 24 sata smo na obavezama, uvijek nešto iznenada iskrsne, kaže kći Marija. Ona je studentica pete godine učiteljskog fakulteta koji je zbog potresa izmješten u Lekenik. Dosta putuje, često i do Zagreba i kaže - teško je sve uskladiti.

Otac ove obitelji preminuo je lani u ožujku. Imali su tada dvostruko više stoke. Morali su dio prodati ali neće odustati, tvrdi Ljubica. Kaže kako sin Josip ima velike planove. A on naglašava kako ih drži zajedništvo i rad na koji su navikli. Teško je bez oca, dodaje kaže Marija. koji ga je sve naučio, kaže.

- Pa nije to lak posao. Kao majka htjela bih da mi djeca lakše žive, ali kad vidim koliko to oni vole, posebno moj sin koji kaže da se odmara u tom poslu u poljoprivredi, na zraku - tko sam ja da im branim. Ja sam tu i uvijek ću pomoći koliko mogu, a on je ipak taj koji to sve diktira, kaže Ljubica.

Uz svakodnevnu brigu o kravama Gregurići obrađuju i 30 hektara zemlje. Da imaju još koji hektar bilo bi im lakše, kažu. No, i njima poput svima s Banovine divlje svinje uništavaju usjeve. Već im, evo, dolaze i do samih kuća, u dvorišta. Dolaze iz šikare kojom su okruženi.

Bore se Gregurići za svaku tonu stočne hrane. Sijeno su još prije potresa skladištili u štaglju nedaleko od kuće. Štagalj je nakon potresa srušen, dio sijena su spasili, dvadesetak bala još i dan danas trune na kiši.

Već se Josip raspitivao za stare štagljeve, ali ne može sam. Teško mu je naći radnike, a uz posao čuvara u glinskoj kaznionici za to nema ni vremena. Stoga bi pomoć, donacija za brzo sklopiv montažni objekt kaže dobro došla.

- I hvala svakome na svakoj pomoći tko da nešto, da se nešto izgradi. Kao objekti koje su ljudi gradili - svaka čast svakome na tome. Mi i svi drugi ovdje puno smo im zahvalni na tome, kaže Josip.

- Žao mi je to gledati. Ima dosta mogućnosti, nije iskorišteno kako treba. Ima dosta zemlje koja je zarasla i ima dosta mladih koji bi zbilja htjeli tu ostati, ali takva je situacija - jednostavno ne mogu. Mislim, ako se i za mene otvori radno mjesto - radije ću ostati tu nego otići u inozemstvo, kaže Marija.

I Ljubica zahvaljuje svima koji su pomogli ljudima na Banovini. Poručuje: "Jako su nam puno pomogli. Nama je bitno da se ne zaboravi Banovina. Ima ovdje potencijala, teško je i bili smo zabačen kraj. Ali voljela bih da ljudi dođu i vide, nije to tako strašno kako misle". 

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!