21:08 / 26.02.2022.

Autor: HRT/Marko Stričević

Vojni analitičar moskovskog lista za HRT: Cilj Rusije izolirati glavninu ukrajinske vojske na istoku

Valerij Širjajev, vojni analitičar moskovskog lista Novaja gazeta

Valerij Širjajev, vojni analitičar moskovskog lista Novaja gazeta

Foto: HRT / HTV

Valerij Širjajev vojni je analitičar moskovskog lista Novaja gazeta - jednog od rijetkih medija na ruskoj sceni koji se bave istraživačkim radom i dozvoljavaju si, unatoč opasnim okolnostima, kritički pristup prema ruskim vlastima. S njim je razgovarao novinar HRT-a Marko Stričević. 

Redakcija novina čiji je glavni urednik Dmitrij Muratov lani dobio Nobelovu nagradu za mir (i odmah poručio da su ju zapravo dobile novine koje uređuje), jučer je tiskala naslovnicu na ruskom i ukrajinskom jeziku kako bi se usprotivila stajalištu da je Ukrajina neprijatelj Rusije. Valerij Širjajev s ratnom se tematikom upoznao kao mladi sovjetski ročnik koji je, poput stotina tisuća svojih vršnjaka, od kraja 70-ih do kraja 80-ih bio poslan ratovati u Afganistan. Danas je urednik i vojni analitičar u Novoj gazeti.

Trećeg dana, trećeg jutra invazije - što se može vidjeti iz događanja u Ukrajini? Stvara se dojam da je glavni cilj ruskog prodora zauzeti glavni grad Kijev.

- Polazim od toga da je krajnja zamisao ruske operacije nejasna. Najvažniji dio ukrajinske vojske je koncentriran u istočnoj ruskoj regiji Donbas. Tamo se nalazi njezin najbolji, najobučeniji i najmotiviraniji dio. Jako mi se čini da dijelovi ruske armije koji se kreću s juga i sjevera imaju za cilj okružiti upravo te dijelove ukrajinske vojske i prisiliti ih da polože oružje: stvoriti tzv. kotao. To će u suštini značiti kraj rata, jer uništiti armiju znači da je država razoružana.

- Oni dijelovi oružanih sila Ukrajine koji brane Kijev nemaju mnogo ljudstva. Nema sumnje da je za rusku armiju glavna opasnost ipak spomenuta osovina ukrajinske armije koja se još uvijek nalazi na istoku, na prvoj crti ratišta protiv donbaskih pobunjenika iz LNR-a i DNR-a. Njima nije dozvoljeno da se okrenu prema zaleđu: pobunjenički korpusi vode protiv njih stalne žestoke borbe i tako ih, kako se kaže, "drže za ruke".

Jesu li udari na ostale gradove i sela, od sjevera do juga, samo u funkciji stvaranja pritiska dok traje okupacija Kijeva, ili Rusija pokušava i na drugim mjestima steći nešto u teritorijalnom smislu? Zasad, ako se ne varam, ruska armija nije zauzela nijedan veći grad…

- Nije, samo manje gradove. Ali u drugome je stvar: ruska armija uopće ne zalazi u gradove, ona ih blokira i zaobilazi, jer se boji zaglibiti u njima kao muha u pekmezu.

Dakle, cilj bi trebao biti izolacija gradova i zauzimanje Kijeva?

- Da. Blokirati gradove, kako nitko iz njih ne bi mogao izaći i priteći u pomoć vojsci u Donbasu, dakle izolirati glavninu ukrajinske vojske koja se nalazi na istoku: odrezati tu vojsku na nekoliko dijelova, pa ih prisiliti na predaju. Takve "kotlove" već su radili 2014. i 2015. godine. Posljednji je bio onaj u Debaljcevu. Što se, pak, tiče dijelova ruske vojske koji su koncentrirani kod Kijeva, njihova je uloga zasad nejasna. Stvar je u tome, naime, da je Kijev ogroman grad, s više od tri milijuna stanovnika.

- Iskustvo zauzimanja tako velikog grada nema nijedna, jedina armija, nigdje na svijetu. Kad sam ranije procjenjivao vjerojatnost invazije na Ukrajinu, napravio sam tešku pogrešku. Ne samo ja, nego i francuski predsjednik Macron, recimo, kao i čitav niz ruskih stručnjaka koji su mogućnost invazije procjenjivali iz perspektive racionalnog djelovanja. 


- Pogriješili smo, nismo predvidjeli Putinove poteze, jer smo smatrali da on manevrima vrši pritisak na partnere u pregovorima, kako bi ih prisilio da pristanu na promjene sustava sigurnosti u Europi. No bez obzira na to što smo pogriješili, sve ostale stvari koje smo uočili ostaju na snazi.

- Kao prvo, ruska armija nema snage za okupaciju Ukrajine. Nije dovoljno velika za to. Po našoj vojnoj doktrini, Rusija mora imati mogućnost voditi dva lokalna obrambena rata, iz raznih smjerova: ratove koji nisu veliki i koji su obrambeni. S tom je zadaćom bila i stvorena sadašnja armija - ona nije osposobljena za zauzimanje ogromne zemlje u kojoj živi 36 milijuna ljudi (ne računajući odmetnute dijelove Donbasa i anektirani Krim, op. M.S.) i u kojoj postoji velik broj gradova s milijunskim stanovništvom.

- Ako usporedimo novija zauzimanja nešto manjih milijunskih gradova, kao što je u Siriji bio rusko-sirijski pohod na Alep, ili američko-irački na Mosul, rezultati su bili praktički jednaki, ako helikopterom preletite nad tim gradovima, kao što sam ja imao priliku, vidjet ćete da oni izgledaju kao Staljingrad! To su potpuno razoreni gradovi. 

- Iskustvo napada na grad s više od tri milijuna ljudi nema nitko, nigdje u svijetu. I zato su sada svi stručnjaci u poteškoćama: nitko ne razumije što je konačan strateški cilj Vladimira Putina

- Grad je, naprimjer, moguće staviti u blokadu: zatvoriti vodu, isključiti struju, radioveze... Može se nanijeti udar po zapovjednim komunikacijama ukrajinske armiji, kao i ušutkati vladu istim mjerama. No čim se blokira uvoz hrane i stanovništvo višemilijunskog grada počne gladovati, netko će za to morati odgovarati, jer bit će to humanitarna katastrofa. Ako blokiraju Kijev sa zapada i civilima ostave izlazni koridor na istok, pa ako budu čekali dok ti ljudi ne odu... Probajte si zamisliti tri milijuna ljudi koji izlaze iz grada. Koliko bi to uopće trajalo?

- Ne shvaćam, nešto mi tu ne štima! Mora biti nekakav trik u svemu tome, razumijete? Možda se radi o odvlačenju pažnje napadom na glavni grad i vladu države, a zapravo je osnovni smjer napada ono o čemu sam govorio ranije: uništiti ukrajinsku armiju koja je gotovo čitava koncentrirana u Donbasu.

Ukrajinski predsjednik Zelenski pozvao je sve građane da se pridruže borbama. Da bacaju Molotovljeve koktele na neprijatelja, da čine sve što je u njihovoj moći. Postoje informacije o okupljanju partizana, o tome da su civili iz teritorijalne obrane, i vjerojatno u raznim paravojnim skupinama, već stupali u borbu za aerodrom Antonov nedaleko od Kijeva, a vjerojatno i drugdje po cijeloj zemlji. Kako biste ocijenili razmjere narodnog ustanka u Ukrajini?

- To vjerojatno nije ustanak, nego partizanski rat. Iskustvo partizanskog ratovanja u Ukrajini vrlo je veliko. Djedovi i pradjedovi pamte kako su se organizirali partizanski odredi protiv fašista u vrijeme 2. svjetskog rata, a u zapadnoj Ukrajini jako dobro pamte i kako su se organizirali partizanski odredi protiv komunističke vlade. Postoji ona šala: "Jedan Ukrajinac je domaćin. Dva Ukrajinca - to je partizanski odred."

- Najvjerojatnije je da će stvari ići upravo u tom smjeru. Znamo da je jučer u Kijevu rezervistima podijeljeno više od deset tisuća automata "kalašnjikov". Postoje mnogobrojne fotografije ogromnih redova pred vojnim registrima, muškaraca koji žele ratovati. To nije "fejk", nisu dezinformacije. Ako ćemo ocjenjivati odlučnost ukrajinskog naroda, njegovu solidarnost i razmišljanje da ništa nije umrlo - da se rat nastavlja, mislim da je sve navedeno na najvišoj razini, u ovom trenutku. 

- Kako će to završiti po rusku armiju? Mislim da je za nju najstrašnija stvar - gubitak tempa. Ukrajinici se trude nametnuti joj svoj scenarij: lokalne borbe, duge i teške, koje kod protivnika stvaraju osjećaj da "ruke u ljepilu i ne može ih se pokretati".

- Osim toga, potpuno je očigledno da zapovjedništvo nije izgubilo funkciju upravljanja ukrajinskom vojskom. Ono se i dalje odvija iz jedinstvenog centra, koji nije uništen. Pritom je potpuno nejasno gdje se nalazi avijacija Ukrajine. Čitava je iščeznula. Moguće je da su ju prebacili na aerodrome u Poljskoj i Mađarskoj…

No ukrajinska je avijacija slaba, nije li?

Da, slaba je, ali nisu ju uništili! Ne znam gdje li su ti avioni... Koliko god bilo čudno, sačuvan je i određeni dio protuzračne obrane koji također nastavlja davati otpor –slab, naravno. Ali ipak su postigli i neke uspjehe, makar nevelike.

- Nadalje, nitko se ne predaje. Odlučnost je velika… Stanje se, dakle, ne može jednoznačno objasniti. Nema riječ o pobjedi "blickrigom". U Iraku je svojedobno iračka armija bježala pred američkom. U principu, nitko nije htio umirati za Sadama Husseina. Iračka se vojska razbježala, rata tada praktički nije bilo. Ukrajina je sasvim druga stvar. Ona nije slična ničemu i teško je zamisliti s čim će se suočiti ruska vojska.

- Mislim da će u iduća dva-tri dana biti vrlo važni. Na razini armije, operacija se provodi petnaest dana. Pritom prva, odlučujuća faza traje sedam dana. Ovaj trenutno traje tri dana. Kroz iduća četiri dana trebamo vidjeti završetak prve faze, koja je glavna. Prema tome, za bolji uvid zapravo ne treba čekati jako dugo. Ukrajinska armija ima jedan ili dva dana za organizaciju kontranapada.

Po naredbi predsjednika Čečenije Ramzana Kadirova, u Ukrajinu se šalje čečenski odjel Ruske nacionalne garde. Što to znači u vojnom i svakom drugom smislu?

Koliko ja vidim, u ovom ratu Rusija jako primjenjuje svoje iskustvo kampanje u Siriji. Vidi se to po tome koliko se aktivno koriste izviđačko-diverzantske grupe, navođena avijacija, bespilotne letjelice... Jedan dio tog sirijskog iskustva je i vojna policija koja je razmještana u gradovima Sirije. Nakon što bi ih oslobodila Assadova armija, u gradove su ulazili inguški, tatarski i čečenski vojnici, a potonji koji su imali vrlo važnu ulogu. Bili su poslani tamo jer su muslimani te im je bilo jednostavnije u odnosima s mjesnim stanovništvom. Vjerojatno bi Čečeni u Ukrajini trebali imati istu ulogu.

- Njihove jedinice imaju samo lako naoružanje. Najteže oružje im je minobacač kalibra 82 mm. Nisu osposobljeni za borbene operacije na frontu. Oni bi u Ukrajini mogli imati funkciju koja se u ruskom jeziku naziva "začistka". To vam je situacija kada na terenu još postoje neki mali dijelovi protivničke vojske, pa ih treba "očistiti". Navedeno se odnosi i na partizanski pokret. Ako se u ukrajini formira podzemno ratovanje, ako civili budu ubijali ruske vojnike "iza ugla", s njima su se dužne boriti jedinice poput čečenske garde. Valja reći da su to odlučni borci, uz to vrlo sposobni i iskusni. Režim Kadirova neću ovdje komentirati - to je politički dio. Što se tiče vojnog, ti borci se ne povlače ni pred kim.

Kad je riječ o ljudskim gubicima na obje strane, može li se o njima govoriti iole približno i vjerodostojno, ili su ti podaci još uvijek u magli?

- Nije moguće. U svim ratovima, kao što su, recimo, britanski na Falklandskom otočju, američki u Iraku ili ruski u Siriji, podaci o gubicima su najvažnija tajna.

- Novinarima će saznanja o gubicima postati više-manje jasni nakon što se sazna broj ranjenih koji su pristigli u prave bolnice. One poljske bolnice koje sada stoje na terenu predstavljaju privremene punktove. Tamo se ranjenicima daje prva pomoć, a potom ih se šalje npr. u Rusiju, u velike, suvremene medicinske ustanove.

Kao veteran rata u Afganistanu, želite li reći što osobno mislite o ratu u Ukrajini?

- Jutro 24. veljače za mene je počelo ovako: probudio me sin, ranim pozivom. Ne opravši ni zube, bacio sam se na telefon i nazvao svog druga Jurka, vozača oklopnog transportera s kojim sam ratovao u Afganistanu. On živi u gradu Slavjansku, u Donbasu, na teritoriju pod ukrajinskom kontrolom. To je onaj grad kojeg je 2014. pokušao zauzeti Igor Girkin (Strelkov).

- Nas dvojica nismo više mladi. Odmah sam mu počeo govoriti koliko volim Ukrajinu, koliko me sram što se ovo dogodilo i molio ga za oproštenje. Zamolio sam ga da svim našim "Afgancima" u Ukrajini prenese moje osjećaje. Eto, to vam je moj osobni stav.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!