Katalonija - pet godina poslije referenduma

Katalonsku vladu trese najveća politička kriza u posljednjem desetljeću. Krhka koalicija nezavisnih stranaka, koja je na lanjskim izborima dobila ukupno 52 posto potpore birača, postala je prošlost nakon što je iz nje odlučila izaći stranka desnog centra Zajedno za Kataloniju. Njezina predsjednica poručuje da je čelnik regionalne vlade iz redova republikanske ljevice (ERC) Pere Aragonès izgubio demokratski legitimitet (krajnja ljevica, treća članica dosadašnje koalicije, nijemo sukob promatra sa strane). Španjolski premijer Sànchez znakovito, pak, naglašava kako podupire stabilnost katalonske vlade, pa bi možda u tome ubuduće mogli pomoći i njegovi socijalisti, dizanjem ruku u katalonskom parlamentu onda kada bude presudno (Aragonès otklanja mogućnost prijevremenih izbora i najavljuje manjinsku vladu).

Trvenja unutar koalicije dosegnula su vrhunac kada su iz Zajedno za Kataloniju zaprijetili izglasavanjem nepovjerenja vlastitoj vladi, a da o tome prije godišnje parlamentarne rasprave o njezinom radu nisu izvijestili Aragonèsa. Bila je to inače reakcija desnog centra na Aragonèsovu najavu da će predložiti provođenje referenduma o neovisnosti po uzoru na kanadski Québec, a što podrazumijeva široku potporu katalonskog društva (središnja vlast u Madridu ekspresno je odbacila ideju, a oporbene stranke u katalonskom parlamentu dočekale su je sa skepsom ili odbijanjem). Poslije šest sati sastančenja s ministrima i čelnikom glavnog koalicijskog partnera, Aragonès je na kraju otpustio potpredsjednika vlade iz redova Zajedno za Kataloniju, navevši kao razlog nestanak međusobnog povjerenja. Dekapitirani partner, Aragonèsov je potez ocijenio povijesnom pogreškom, a iz egzila u Belgiji tvitao je i bivši katalonski vođa Puigdemont – Lojalnost koja me interesira jest ona katalonskom narodu.

Glavni kamen spoticanja između dviju nezavisnih stranaka jest drugačija vizija puta prema katalonskoj neovisnosti. Republikanska ljevica želi dijalog sa Španjolskom da bi postigla priznati referendum. Desni centar i dalje, pak, inzistira na konfrontaciji sličnoj onoj iz 2017., koja je rezultirala nepriznatim referendumom i neuspjelim proglašavanjem neovisnosti, te smatra da za provođenje referenduma i opet ne treba pitati središnju vlast u Madridu. U koalicijskom ugovoru dojučerašnjih partnera navodile su se odredbe o strateškom putu prema neovisnosti, institucionalnoj koordinaciji s Madridom i fizičkom pregovaranju sa središnjom vlašću. Iz Zajedno za Kataloniju ponovno su rekli da se taj sporazum ne primjenjuje, naglašavajući da Aragonèsova dobra volja za rješavanje problema nije dovoljna. I da su 2017. ostvarili toliki uspjeh na referendumu jer je postojao hodogram akcija i puno povjerenje u tadašnjeg predsjednika regionalne vlade Puigdemonta. Aragonès je na te poruke odgovarao kako se neće dati uvući u bilo kakvu političku igru koja bi ugrozila katalonske institucije (njegovu prethodniku Torri, primjerice, španjolski Vrhovni sud zabranio je obavljanje dužnosti nakon što je osuđen za neposluh jer je objesio stranačko znakovlje i simbole na javne zgrade tijekom predizborne kampanje 2019.)…

- Održali smo referendum 1. listopada 2017. i učinit ćemo sve da Katalonija ponovno glasuje. Upravo zato jer mnogi od nas žele Kataloniju kao slobodnu zemlju,umirivao je zagovornike neovisnosti početkom rujna Pere Aragonès, braneći pregovore sa Sànchezovom vladom, uz tvrdnju da su oni ključni kako bi se iznašlo rješenje za oko 4000 katalonskih građana kojima se sudi zbog njihove uloge u događajima 2017.

Nakon što su prije pet godina stotine katalonskih općina prihvatile ideju o neovisnosti, independentistički aktivizam svoj je vrhunac dosegnuo u listopadu 2017. Iako ga je španjolski sud zabranio, katalonska vlada na čelu s Puigdemontom organizirala je referendum. Na birališta je izašlo više od dva milijuna Katalonaca (svega 43 posto njih s pravom glasa), 90 posto od tog broja izjasnilo se za neovisnu katalonsku republiku. Dovoljno da mnogi to okarakteriziraju kao najmasovniji čin građanskog neposluha u Europi u posljednjih trideset godina i najveću institucionalnu krizu u Španjolskoj od pada diktature. Sve je završilo posvemašnjim kaosom, uz policijske upade na biračka mjesta, batinanje birača i ispaljivanje gumenih metaka na njih. Nemali je broj onih koji će reći da tadašnji prvaci političkih stranaka koje se zalažu za neovisnost nisu očekivali toliku mobilizaciju građana, te da nisu imali do kraja razrađen plan institucionalnog djelovanja. Simbolička deklaracija o neovisnosti, koju je jednostrano proglasio katalonski parlament, bila je kratkog daha. Neovisnu Kataloniju nije priznao nitko. Madrid je tada otpustio sve ministre u katalonskoj vladi, suspendirao regionalnu autonomiju i preuzeo upravljanje Katalonijom. Puigdemont je pobjegao u egzil. Devetorica političkih vođa koji su osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, nakon što su tri godine proveli iza rešetaka, 2021. su pomilovani (u trenutku kada je pomilovanje najavljeno, tisuće ljutitih Španjolaca izašlo je na ulice diljem zemlje, najviše u Madridu)…

- Sigurni smo da je do oprosta kazne katalonskim čelnicima došlo i zbog međunarodnog pritiska. Jednog ćemo, pak, dana saznati je li cijena dolaska na vlast republikanske ljevice u Kataloniji bila poslušnost u odnosu na Madrid. U međuvremenu španjolska represija ne prestaje. I bit će tako dok ne izborimo neovisnost, rezolutna je predsjednica nevladine aktivističke organizacije Katalonska nacionalna skupština (ANC) Dolors Feliu.

Kontroverzna odluka manjinske Sànchezove vlade o pomilovanju, kao i pandemija, te fokusiranost na rat u Ukrajini, ključni su razlozi osipanja ideje o neovisnosti među običnim Kataloncima. Jer stanovništvu je trenutačno puno bitnije govoriti o rastućim troškovima života i standardu nego o političkim pitanjima, pa makar bila riječ i o tako krupnim i dalekosežnim problemima (sam tzv. katalonski proces i jest krenuo zbog ekonomske i političke krize u Španjolskoj i Kataloniji, tada su katalonski nacionalisti inzistirali da je rješenje u proglašavanju neovisnosti). Narod je istovremeno frustriran podjelama među independentističkom opcijom, koja je na prošlim regionalnim izborima prvi put zajedno osvojila više pod 50 posto (pojedinačno su najjači bili Sànchezovi socijalisti). Ljuto poručuje kako njezini politički prvaci očito nisu zainteresirani za neovisnost i da će se sami pobrinuti kako bi sami osigurali preduvjete za održavanje novog referenduma i mobilizaciju stanovništva kada za to dođe vrijeme. Prema posljednjim istraživanjima, za neovisnost je inače 41 posto katalonskih građana (2017. za novu državu u Europi bilo ih je 49 posto). 52 posto njih želi ostati pod španjolskom krunom (u odnosu na 44 posto 2017).

- 1. listopada 2017. bio je povijesni trenutak za pokret koji želi katalonsku neovisnost. Izborili smo pobjedu na biralištima. Nažalost, nismo izborili i neovisnost. Istina je da istraživanja trenutačno pokazuju manju potporu neovisnoj Kataloniji, ali mislimo da je upravo sada trenutak za ponovno oživljavanje te ideje, kaže čelnica ANC-a Feliu, ne zaboravljajući pritom dometnuti da gotovo petinu populacije u Kataloniji čine imigranti, koji ne mogu glasovati na regionalnim i nacionalnim izborima (u Barceloni je stanovnika rođenih negdje drugdje gotovo četvrtina ukupne populacije).

Na tradicionalnom godišnjem maršu ulicama Barcelone 11. rujna, na dan najvećeg katalonskog praznika, ove godine okupilo se svega 150 tisuća ljudi, procijenila je policija (organizator govori o 750 tisuća njih). Riječ je o nikad manjoj brojci, ne računajući dvije pandemijske godine (tijekom desetljeća prije broj okupljenih svake godine dosegnuo bi milijun i pol). Marš je organizirala i inače grlata Katalonska nacionalna skupština, koja je otvoreno kritizirala dijalog katalonske vlade s Madridom, otpočet u veljači 2020. Frustrirani prosvjednici umjesto prepoznatljivih crveno-žutih majica u bojama katalonske zastave nosili su crne, uz natpise s porukom za vladajuće - Izdajice, nećeš dobiti moj glas!. I nedvosmisleno ponavljali - samo narod, uz pomoć udruga civilnog društva, može ostvariti san o neovisnosti. Aragonès se na skupu nije pojavio, bilo je to prvi put ikad da predsjednik katalonske vlade nije ondje. Niti mjesec dana kasnije, na petu obljetnicu nepriznatog referenduma, oko 11 tisuća prosvjednika na trgu ispred regionalne vlade zahtijevalo je Aragonèsovu ostavku jer ne djeluje na tragu predizbornog obećanja da će osnovati neovisnu katalonsku republiku. Ispred vlade su simbolično postavili zid načinjen od glasačkih kutija, kako bi se još više naglasila udaljenost postojeće vladajuće garniture i zagovornika neovisnosti.

- Katalonska vlada nudi nam lažnu nadu. Pozivam Aragonèsa da predstavi plan postizanja neovisnosti. Ako političari to ne mogu učiniti, mi hoćemo. Neće nas moći zaustaviti. Čekamo li odobrenje Madrida, nikada neće biti ništa od neovisnosti, iz petnih žila poručivala je Dolors Feliu, koja pregovore katalonske i španjolske vlade ocjenjuje farsom i gubljenjem vremena jer je središnja vlast za njih nezainteresirana, a oslabljeni independentistički blok nema u tim pregovorima nikakav adut iz rukava.

Ljudski tornjevi - simbol Katalonije

Na puno načina tijekom sada već višedesetljetne suvremene borbe za katalonsku neovisnost vlast narodu daje kruha i igara. U nekadašnjoj koridi u Tarragoni, koja je u međuvremenu pretvorena u impozantnu sportsku arenu, svake dvije godine pažnju plijeni jedan od najprepoznatljivijih kulturnih simbola Katalonije. Riječ je o jedinom pravom natjecanju u izgradnji ljudskih tornjeva, uz pisana pravila i ocjenjivanje (timovi u pet krugova grade zamišljene tornjeve, njihov konačni rezultat određuju tri najbolja pokušaja). Kada oni koji su u podnožju tornja daju znak da je on dovoljno stabilan za nastavak penjanja na višim razinama, kreće specifična svirka tipičnih katalonskih drvenih oboa i bubnjeva (glazba određuje brzinu i ritam izgradnje viših katova). Publika se utišava, kako bi koncentracija penjača bila čim veća. Posljednji katovi tornja grade se čim brže, kako bi se čim kraće opterećivala ramena snagatora u bazi. Najmlađi član tima uspinje se na njegov vrh i rukom da znak da je toranj gotov. Mora se potom spustiti niz njega drugom stranom od one kojom se uspeo. Nakon toga se toranj razgrađuje od vrha prema dnu, kat po kat. Uspio je ako nitko u tom povratku prema tlu ne padne.

U ljudskim tornjevima (castells) mogu sudjelovati i žene i muškarci (riječ casteller i njezina ženska inačica castellera 2019. prihvaćeni su od strane Španjolske kraljevske akademije). I mlado i staro. Ljudi različitog porijekla i ekonomskog, kulturnog i društvenog statusa. Svih nacionalnosti, kao i različitih političkih uvjerenja. Riječ je o nečemu inkluzivnome, nečemu što promovira socijalnu koheziju (u katalonskom slučaju pomaže i integraciji imigranata). Tornjeve danas grade i izvan Katalonije. U Madridu, Berlinu, Londonu…

- U Indiji čine nešto slično kao i mi. Ali naši su klubovi penjača i natjecanja u pravljenju ljudskih tornjeva jedinstvena i globalno prepoznatljiva stvar. Nastupili smo i na otvaranju Ljetnih olimpijskih igara 1992. Uz poznati moto Snaga, ravnoteža, hrabrost i zdrav razum, u dahu će ispričati Jordi Pegueroles, jedan od tri voditelja penjača iz četvrti Barcelone Sants, koji su u moru šarenih konkurentskih dresova u Tarragonu došli odjeveni u sivo, u boji koja simbolizira njihovu radničku četvrt nekad prepunu tvornica.

Prvi pisani tragovi govore kako tradicija castellsa seže na početak 19. stoljeća. Povezana je s tradicijskim valencijskim plesovima u katalonskom gradu Vallsu, koji su tijekom vjerskih procesija završavali izgradnjom manjih oblika sličnih tornjevima. Otada su postali neizostavan dio uličnih slavlja i festivala. Osim po visini tj. broju katova tornjevi se razlikuju i po širini tj. broju ljudi u svakom katu. Iz ta dva parametra crpe i svoje nazive. Najčešći su oni s dva, tri ili četiri čovjeka u jednoj razini. Penjači nose tradicionalni pojas, koji podupire donji dio kičme, a onima koji se penju iznad njih pomaže da za njega okače ruku ili nogu. Djevojčice ili dječaci uspinju se do samoga vrha sa zaštitnom kacigom na glavi (u klubove dolaze s četiri, penju se na vrh tornja već s pet godina), obaveznim dijelom opreme nakon što je pri padu 2006. jedna djevojčica poginula (dosad su na natjecanjima zabilježena četiri smrtna slučaja).

- Pandemija je prouzročila veliki problem. Mnogi timovi koji su dotad gradili i do devet katova sada ne mogu više od sedam jer mala djeca, koja se uspinju u najviše razine tornja, u međuvremenu su narasla, a nova se nisu stigla istrenirati, naglašava Pegueroles, dodajući da toranj od 10 katova može težiti i do 10 tisuća kilograma (bazu tornja, njegov najbitniji dio koji nosi cijelu težinu, često čini i nekoliko stotina ljudi, koji su svojevrsni zaštitni jastuk u slučaju urušavanja tornja i natjecatelja s gornjih razina).

Za vrijeme Francove diktature tornjevi nisu bili zabranjeni, za razliku od katalonskog jezika ili drugih katalonskih simbola, poput plesa sardane, katalonske zastave i himne ili katalonskog nacionalnog praznika La Diade. Smatrani su tek lokalnim, tradicijskim simbolom…

- Nakon završetka Građanskog rata u Španjolskoj jedan od vođa penjača bio je oslobođen iz zatvora samo zato da bi organizirao tim. Franco je natjerao jedina dva kluba da se spoje u jedan, kako bi ga lakše kontrolirao. Kroz izradu tornjeva frankizam je pritom htio nametnuti određene simbole. U tornjevima koje čini samo jedan penjač djeca su dotad tradicionalno pozdravljala stavljajući ruku na struk. Frankisti su od njih tražili da to zamijene s fašističkim simbolom, uzdignutom desnom rukom. Sada djeca pozdravljaju također s uzdignutom desnicom, ali ona je ispružena visoko u zrak, s dlanom prema gore, a ne ukoso. Iako je Franco timove penjača primao u svojoj madridskoj rezidenciji i oni su sudjelovali na režimskim folklornim natjecanjima, castellersi nikada nisu postali simbol tog režima, tumači tijekom natjecanja u Tarragoni novinar Xavier Capdevila, hodajuća enciklopedija kada su u pitanju ljudski tornjevi u Kataloniji.

Povijest kaže kako je 1969. osnovan prvi klub izvan tradicionalne kolijevke penjača, i to u Barceloni (prvi amaterski, penjači nisu bili plaćeni). Prijelaz u demokraciju uz obnavljanje uličnih festivala posljedično je donio i promociju katalonske kulture, uključujući i osnivanje nova 23 kluba. 1979. u okolici Barcelone osnovan je prvi koji je u potpunosti integrirao i žene u svoje redove (dotad pristup castellersima nije bio omogućen ni djeci). 1981. počelo je tzv. drugo zlatno razdoblje ljudskih tornjeva. Od 1990-ih taj kulturološki fenomen pronašao je svoj put iz ruralnih područja prema gradovima, koji danas financiraju rad klubova. U Kataloniji postoji više od 100 klubova s 15 tisuća članova, najčešće nose ime grada ili četvrti.

- Vjerujem da su ljudski tornjevi trenutačno najveći simbol katalonskog identiteta i niza sve rjeđih vrijednosti - jedinstva, solidarnosti, timskog rada, integracije… Prije tridesetak godina s katalonskog juga proširili su se na cijelu regiju, a nakon što su 2010. stavljeni na UNESCO-ov popis zaštićene nematerijalne kulturne baštine, postali su glavni kulturni i tradicijski simbol Katalonije. Nešto što nas razlikuje od ostataka Španjolske. Nikada nisu bili politički obojeni. Posljednjih godina, međutim, politizacija tzv. katalonskog pitanja pretvorila ih je u društveno prisutnu činjenicu. Nekako je stoga logično da su tornjevi uključeni u buđenje većinskog independentističkog vala među Kataloncima, pojašnjava Capdevila.

Na ovogodišnjem natjecanju u Tarragoni bilo je 11 tisuća gledatelja. Natjecanje se prenosilo na televiziji, uz produkcijske uvjete slične prijenosu nogometne utakmice. Najbolji je na kraju bio tim iz Vilafrance. Njihov toranj bio je visok deset katova, dosegnuo je otprilike 13 metara visine (još 2000. uspjelo je penjačima napraviti prvi toranj na deset katova). Kao pobjednicima im je pripalo i 16 tisuća eura… Prvo natjecanje castellersa u Tarragoni održano je inače 1932., na prijedlog velikog glazbenika Paua Casalsa. Održava se neprestano od 1970., svake dvije godine (zbog koronavirusa natjecanja nije bilo četiri godine). Na sjeveru Katalonije i nema timova penjača, u Barceloni je to nova stvar. Vikendom, od veljače do studenoga, mnogi odlaze na njihova natjecanja na jug regije (godišnje se izgradi više od 10 tisuća tornjeva, kažu statistike). Klubovi penjača okupljaju cijele obitelji, od djedova do unuka. Svi su redom - amateri. Među njima nema sportaša ili cirkuskih zvijezda, ali za neke dijelove tornja traže se i snaga i um, kao i nebrojeni sati treninga. Među svim tim penjačima ima i onih koji su za neovisnu Kataloniju i onih koji to nisu.

- Prije pet godina na natjecanju u areni u Tarragoni, kao i na ulicama katalonskih gradova, bilo je puno više tradicionalnih katalonskih zastava, estelada. Otada je cijeli tzv. katalonski proces izgubio na snazi. Vjerujem da je jedan od glavnih razlog nejedinstvo između independentističkih političkih stranaka, a kojemu svjedočimo u trenutačnoj krizi regionalne vlade. Ideja o neovisnoj Kataloniji i dalje je prisutna među narodom, na ulici, ali ne i u politici. Građani su time jako frustrirani, ali su i umorni od tog procesa, zaključuje Xavier Capdevila.

Katalonski Rašomon - rješenja nema na vidiku

Jedan od onih Katalonaca kojega čeka povlačenje po sudovima jest i Carles Sànchez, vlasnik jednog od posljednjih pravih kvartovskih restorana u Santsu. Stotine stanovnika četvrti slavile su njegovo oslobađanje iz pritvora, nakon što je početkom 2021. uhićen na prosvjedima za oslobađanje katalonskog glazbenika, pisca i političkog aktivista Pabla Haséla (osuđen je zbog neprimjerenog tvitanja o španjolskoj monarhiji i policiji, simbolima madridskog jarma gleda li se na desetljećima tinjajući problem katalonskom dioptrijom).

- Nadam se da ću biti oslobođen optužbi na sudu. Ročište je zakazano u prosincu, u istom tjednu kada je i termin rođenja moje kćeri. Priznajem, nakon svega što sam prošao zbog sudjelovanja na referendumu 2017., malo sam uplašen. Trenutačno ne mogu pomagati onima koji na ulici traže neovisnost, ali valjda i ne treba uvijek biti u prvom redu, ispijajući pivo kazuje Sànchez, te ponosno upire prstom na fotografiju u kafiću koju su dali izraditi njegovi prijatelji nakon što je izašao na slobodu, a na kojoj se samo nazire u zagrljaju drugog penjača. I Carles je, naravno, penjač i pasionirani poklonik ljudskih tornjeva. Njegovu karikaturu tim penjača iz Santsa nalijepio je i na vrata arene u Tarragoni…

Španjolski suci i sudstvo u cjelini odavno su crvena su krpa svim katalonskim independentistima. Ovoga ljeta UN-ov Odbor za ljudska prava objavio je kako je 2017., suspenzijom ministara u katalonskoj vladi i članova parlamenta, a prije sudskih presuda, španjolska država prekršila njihova politička prava (optuženi su za pobunu, što je automatski značilo i suspenziju političkog djelovanja prije izricanja presude). Dovedene su u pitanje i konačne presude nekih od osuđenika. Za to vrijeme Pedro Sànchez poručuje kako čvrsto vjeruje u dijalog kao blagotvorno rješenje za rasplitanje katalonskog gordijskog čvora, s obzirom na to da je situacija znatno stabilnija nego 2017. Ali samo i jedino unutar odredbi španjolskog ustava. Isključuje bilo kakvu mogućnost organiziranja novog referenduma o neovisnosti. Tvrdolinijaški Zajedno za Kataloniju predbacuje, pak, dojučerašnjem koalicijskom partneru Aragonèsu da je prekršio dogovor kako će u pregovorima s Madridom sudjelovati ujedinjen independentistički blok, uključujući i nevladine organizacije poput ANC-a i Òmnium Culturala, a ne samo političke stranke. Neki analitičari navode kako je razblaživanje ideje o neovisnosti, te očito razilaženje independentističkih stranaka i srodnih civilnih pokreta poput mamurluka koje obilježi jutro nakon dobre zabave. I da ni oni koji političarima zamjeraju inertnost i udaljavanje od inicijalne ideje o neovisnoj Kataloniji ni sami nemaju bolji i konkretniji plan kako to postići.

- Sada nam je još jasnije što želi španjolska država. Dijalog i pregovori su samo fiktivni. Jer španjolska strana neprestano ponavlja da nema govora o samoodređenju ili referendumu. Mislimo da je riječ o lažnom dijalogu, koji samo kupuje vrijeme, očekujući splašnjavanje independentističkih snaga. Mi nismo protiv pregovora, ali smatramo da do njih treba doći nakon proglašavanja Deklaracije o neovisnosti. Mislimo da trebamo slijediti škotski model rješavanja problema. Ili referendum ili plebiscitarni izbori, neumoljiva je predsjednica ANC-a Dolors Feliu.

Općepoznata je činjenica kako je jedna od najbogatijih španjolskih regija zaslužna za petinu nacionalnog BDP-a. Katalonska vlada sama kontrolira svoje financije, sama se može i zaduživati. Ali većina poreznih prihoda i dalje je pod šapom središnje vlasti u Madridu. Pere Aragonès, koji želi nastaviti vladati s manjinskom vladom, neumorno ponavlja kako je suverenost usko vezana uz socijalnu politiku (umjerena republikanska ljevica misli da je ulaganje u društvene projekte put do srca birača kada je u pitanju ideja o samostalnosti). Pod tim podrazumijeva ravnomjernu raspodjelu bogatstva, jednake šanse za sve, kao i osiguravanje boljih javnih usluga. Očito pragmatičnom Aragonèsu za takvo što treba koncilijantni pristup madridskim centrima moći, i to dugoročno. Svakako mu ne ide u prilog otkrivanje velike afere prisluškivanja, u kojoj je utvrđeno da su independentističke vođe, uključujući i njega samoga, kao i još 60-tak osoba povezanih s pokretom za samostalnost Katalonije, praćene ili ciljane korištenjem špijunskog softvera Pegasus (istina, metom su bili i španjolski premijer Sànchez, kao i njegovi ministri obrane i unutarnjih poslova, te niz odvjetnika, novinara i aktivista). Nakon svega mnogi se pitaju je li željeni pozitivan iskorak u katalonskom rašomonu neka nova reforma katalonskog Statuta o autonomiji, ovoga puta za vladavine jednog drugog socijalista, Pedra Sàncheza (reformiran je 2006., za mandata socijalističke Zapaterove vlade)? I hoće li možda u novonastalim okolnostima doći do nikad viđenog braka iz interesa, sklapanja prešutne, neformalne koalicije republikanske ljevice i socijalista, koje mnogi doživljavaju kao glavnog aduta regionalne financijske elite, protivnika samostalne Katalonije (ERC je dosad uvijek išla u koaliciju s independentističkim desnim centrom)?