Otac Virozub: Svijet će pobijediti zlo

12.09.2022.

08:49

Autor: Dragan Nikolić/HRT/IMS

Otac Vasilij Virozub

Otac Vasilij Virozub

Foto: Privatno vlasništvo oca Virozuba / HRT

Svijet je u svibnju obišla vijest o oslobađanju zarobljenog pravoslavnog vojnog kapelana iz Odese, koji je u prvim danima ruske invazije na Ukrajinu poslan u humanitarnu misiju evakuiranja tijela ukrajinskih vojnika s glasovitog Zmijskog otoka, pri čemu je zarobljen. Nakon dva mjeseca u zatvorima na Krimu i u Rusiji te beskrajnih ispitivanja, oslobođen je u razmjeni zarobljenika u Hersonskoj oblasti. Otac Virozub, u razgovoru s našim Draganom Nikolićem u Odesi, danas kaže da ne žali ni zbog čega jer oni po čija je tijela krenuo na Zmijski otok, pokazalo se, živi su i zdravi.

Oče, jeste li ijednog trenutka dvojili treba li krenuti u evakuaciju, mislilo se tada, po tijela ukrajinskih vojnika na Zmijski otok? Bez obzira na to što ste tad znali koliko to može biti opasno?

- Ne. Nije bilo nikakve nedoumice. Nazvali su me i rekli da je potrebno evakuirati ljude sa Zmijskog otoka i da to smiju učiniti jedino oni koji nisu vojnici, da se izbjegne još veći sukob. Naravno, ja sam se odmah, bez razmišljanja, složio da odem onamo radi evakuacije naših poginulih vojnika, koji su u to vrijeme boravili na Zmijskom otoku. Nisam dvojio ni trenutka.

Na kraju ste završili u zatočeništvu, u rukama ruske vojske, koji je možda trenutak tog zatočeništva bio najteži?

- Zapravo, ne mogu reći što mi je bilo najteže. Sve, sve je bilo teško. Jer izvukli su me iz normalnog života i strpali u zarobljeništvo. Najgore od svega ipak je bilo to neznanje što će sa mnom biti sutra. Mi smo ih stalno ispitivali što će biti dalje, što će se dogoditi? Tko smo mi? Zašto smo u zarobljeništvu? Na temelju čega smo zarobljeni? Jesmo li vojni ili obični zarobljenici? Ako smo obični zarobljenici, zbog čega smo zarobljeni? Koji je naš prekršaj? A oni bi odgovarali: Još analiziramo vaš status. I tako su ga oni analizirali čak 70 dana. U tih 70 dana nisu ništa ni radili osim što su nas ispitivali. Ispitivanje, ispitivanje, ispitivanje...

I uvijek su imali ista pitanja: Za koju obavještajnu službu radiš? Za koji odjel SBU-a (Služba sigurnosti Ukrajine) radiš? S kojim si ciljem došao na Zmijski otok? Kada smo im odgovorili da smo u humanitarnoj misiji i da smo civili koji su došli spašavati, nisu nam vjerovali.

Prisiljavali su nas da izmislimo nešto kako bismo sebe ocrnili. Tjerali su nas čak i da se sami odbijemo vratiti u Ukrajinu. Prisiljavali su nas na snimanje u kojem odbijamo otići na razmjenu jer se, navodno, bojimo vratiti natrag u svoju Ukrajinu. Sve je bilo strašno. Strašno je i kad te ispituju i kad te tuku. Tukli su gumenim palicama, mučili strujom i elektrošokerom i prisiljavali da kažeš ono što ni sam ne znaš. Mislim da je strašno biti u bilo kojem zarobljeništvu. I nije bilo strašno samo nama, nego svima.

Vi ste u zatočeništvu završili kao vojni kapelan pravoslavne crkve. Što nakon svega mislite o Rusiji, o ruskom narodu?

- To što sam ja pravoslavni kapelan njima nije ništa značilo, jer s nama su bila još dva kapelana evangelista. Oni su protestanti. Kako su se ponašali prema meni, tako su se ponašali i prema njima. Ali ovdje se radi o jednom drugom odgovoru. Mene osobno pitali su s kojom službom SBU-a surađujem i u kojoj službi radim, za koji odjel. Rekao sam im da uopće ne radim ni za SBU ni u SBU-u. Zatim su me pitali: A koji je onda smisao biti u kapelanskoj službi? Zašto onda uopće ondje služiš? Kako to da ti ne surađuješ s SBU-om? To znači da se sugerirao odgovor da njihovi svećenici surađuju s FSB-om.

A moje stajalište prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi...? Ja se molim da im Bog oprosti grijehe i prijestupe. Molim se kako bi se oni istinski, doista preobratili na dostojno pravoslavlje. Jer pravoslavlje je milosrđe i ljubav, a ne ubijanje i davanje blagoslova ubijanju i uništavanju cijele nacije. Patrijarh Kiril blagoslovio je rusku vojsku da denacificira. A što to znači denacificirati? To znači ubiti. Ubiti Ukrajinu. Ubiti Ukrajince. Kako se treba odnositi prema ubojicama? 

A što mislite o ruskom narodu?

- O onima koji njime upravljaju? Ali ruski narod šuti. Jeste li vi vidjeli da je ruski narod ustao i rekao: Mi nećemo krenuti u rat s Ukrajinom? Ne. Ruski narod šuti. Ruska je elita bila dužna ustati i reći da se ne može ratovati s Ukrajinom. Ali ne. Svi šute. A to znači da oni koji šute i gledaju grijeh, čine isti taj grijeh. Jer gledati grijeh i šutjeti također je grijeh. 

Kako gledate na rasplet ovoga rata? Ima li u konačnici Ukrajine snage pobijediti, obraniti zemlju, svoju cjelovitost, suverenitet?


 - Ja bih upravo to želio pitati Europu. Postoji li još snaga da se sačuvaju granice koje je priznao cijeli svijet? Ponavlja li se u ovom trenutku možda kod nas povijest? Kada su se događali gladomori 1932.,1937. i 1938., kada su se dogodili pogrom i deportacija Ukrajinaca u Sibir cijela je Europa šutjela. Sada se Europa počinje buditi i uviđa s kojim se zlom bori Ukrajina. Mi se danas ne borimo za Ukrajinu, nego za cijeli civilizirani svijet. Mi se borimo zapravo da živimo civilizirano. Ne u totalitarnom sustavu, nego u civiliziranom svijetu. Ako svijet ne pomogne Ukrajini, kamo ćemo poći? 

Ruska je elita bila dužna ustati i reći da se ne može ratovati s Ukrajinom. Ali ne. Svi šute. A to znači da oni koji šute i gledaju grijeh, čine isti taj grijeh.

otac Vasilj Virozub

Prije ruske invazije na Ukrajinu značajan je bio proruski sentiment ovdje u Odesi. Koliko je rat zapravo promijenio Odesu i stav Odešana prema Rusiji i ruskom narodu?

- Ja sam tada otišao iz jedne Ukrajine, a vratio sam se u potpuno drugu zemlju. I nije se promijenila samo Odesa, nije se promijenila samo Ukrajina, nego se s masovnim napadom, kad su počeli raketama bombardirati mirne gradove i sela, meni se čini, promijenio cijeli svijet. I treba se promijeniti cijeli svijet, a ne samo malo se zaljuljati. Dužni smo ustati u obranu vrijednosti. Ja mislim da se i svijet probudio, jer je vidio da se Ukrajina bori da bi preživjela. Sve se promijenilo.

Mislim da se i svijet probudio, jer je vidio da se Ukrajina bori da bi preživjela.

otac Vasilj Virozub

Je li doista na stvari da je Vladimir Putin toliko opsjednut Odesom pa je ne uništava, ne granatira poput Mikolajiva koji je samo 110 kilometara udaljen od Odese ili Mariupolja kojega je sravnio sa zemljom?

- Ne. Vi ste postavili pitanje što misli Putin. Pa zar pametan čovjek može ratovati u 21.st. u središtu Europe? To je ludilo. I što misli luđak, ja to ne znam. Rusija je prekršila sva pravila. Međunarodna. Humanitarna. Kršćanska. Sve ih je prekršila. I sada je kasno pitati što misli Putin. Treba nas pitati što mi moramo učiniti s Putinom. To je pravo pitanje. A ne što misli luđak. Svi smo mi u ratu, jer oni su napali principe slobode. Napali su slobodu koju nam je darovao sam Bog. I mi branimo upravo tu slobodu. Svi smo mi u ratu. I ja mislim da će nam Bog pomoći. Molimo se zajedno i zajedno ćemo pobijediti. Ne samo Ukrajina, nego cijeli civilizirani svijet. Svijet će pobijediti zlo. Jer sada se vodi rat između dobra i zla.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!