Odesa - Putinova tiha patnja

Otkrivanje novih oznaka na smjerokazu ispred Gradske vijećnice u Odesi. Novi su gradovi prijatelji Miami, Miami Beach i Venecija. 228 godina prošlo je otkad je Odesu osnovala ruska carica Katarina Velika. Najveća ukrajinska luka i multikulturalni grad bogate povijesti proslavio je taj rođendan početkom rujna, uz dodjelu odlikovanja onima koji brane njegovu slobodu.

- Branimo Odesu, branimo Mikolajiv, branimo Ukrajinu! Izvršavamo svoju obvezu! Sve će biti Ukrajina! Idemo sad osvojiti i Herson! Ne brinite se, sve će biti dobro! I sve će biti Ukrajina!, kaže Kostjantin Oborin, umirovljeni pukovnik ukrajinske vojske.

Druga najvažnija strateška točka na crnomorskoj obali 

Odesa je iznimno i geostrateški i ekonomski važna za Ukrajinu, ali i za službenu Moskvu. Nakon Krima druga je najvažnija strateška točka na crnomorskoj obali u očima Kremlja. Putinova je tiha patnja i zbog ideje o Novorusiji, u kojoj je Odesi namijenjena jedna od ključnih uloga.

- Neki kažu da Putin možda štedi Odesu zato što je u njoj mnogo vikendica ruskih generala i stanova ljubavnica FSB-ovaca. Ali ja u to ne vjerujem. Jer svjedočili smo tomu da su Rusi dosad Odesu raketirali nekoliko puta. Gotovo su potpuno uništili rafineriju, gađali su odesku luku, i to ne jednom. Pogodili su civilne zgrade. U Odesi su ginuli civili, pa i djeca, kaže Serhij Sizonenko, općinski vijećnik u Odesi.

Serhij Sizonenko, nakon prvih bombardiranja Odese prije pola godine, ženu i 4-godišnju kćer poslao je na sigurno u Rotterdam. Od tada se s njima nije vidio uživo. Imao je mnogo planova u životu. Diplomirao je menadžment, u međuvremenu ušao u politiku na valu Porošenkove stranke. Rat je, kaže, sve promijenio. Posla nema, on i prijatelji volontiraju.

- Mogu reći da se Odesa jako promijenila. Po čemu? Po tome što je mnogo ljudi počelo govoriti ukrajinskim jezikom. Ljudi se sada drukčije odnose i prema našoj kulturi, počeli su se osjećati baš poput pravih Ukrajinaca. U Odesi je prije postojao narativ da smo mi svi samo Odešani i da jako volimo samo svoj grad. Dobro je voljeti svoj grad, ali treba voljeti i cijelu svoju zemlju, onu u kojoj si se rodio, poručuje Serhij Sizonenko, općinski vijećnik u Odesi.

- Sada baš osjećam da je Odesa ukrajinski grad, prije rata je nisam tako jako doživljavao ukrajinskom. Ovdje se posvuda vijore zastave. Mnogo je ljudi prešlo na ukrajinski jezik, razgovaraju na ukrajinskom. Ima i onih koji govore ruski, ali razmišljaju kao Ukrajinci, kako kaže naš predsjednik Zelenski, ističe Igor Bjelovol, informatički stručnjak.

Odmak od sovjetske prošlosti

U Odesi je dosad promijenjeno dvadesetak imena ulica, onih koja vuku na sovjetsku prošlost. Gradonačelnik ipak odbija ukloniti spomenike koji svjedoče o ruskoj povijesti i kulturi, poput onoga osnivačice grada Katarine Velike, a za što je peticiju potpisalo 25 tisuća građana. Ili promijeniti ime Puškinove ulice u blizini Gradske vijećnice (veliki ruski književnik upravo je ovdje, tijekom boravka u Odesi 1823., počeo pisati poeziju). Odesa je uostalom nedavno podnijela kandidaturu za stavljanje povijesnog centra grada na UNESCO-ov Popis zaštićene baštine, a to znači suzdržavanje od bilo kakvog revidiranja povijesti takve vrste.

- Razumijem da Odešani to osjećaju djelićem Odese, ali jednako tako to je djelić našeg neprijatelja, koji svakoga dana provodi teror nad Ukrajinom, koji svakoga dana ispaljuje velik broj raketa i ubija civile. Mislim da nas s tim ljudima ne smije ništa povezivati. I da je pravilna odluka promijeniti nazive ulica i ukloniti spomenike, kaže Igor Bjelovol.

Bogata ukrajinska kultura

Na pozornicama ukrajinskih kazališta, zapravo jedinoga koje radi, onog odeskog, ruski se autori, razumljivo, ne izvode. Kao ni ruske opere ili baleti.

- Trebamo pokazivati i popularizirati svoju ukrajinsku kulturu. A ona je vrlo bogata, što god drugi govorili. Želimo pokazati da ne postoji samo Labuđe jezero, koje svi poznaju i poštuju. Ima i mnogo drugih baleta, ukrajinskih baleta, koji bi se mogli izvoditi na svjetskim scenama, kaže Danilo Paščuk, baletan Nacionalnog akademskog kazališta opere i baleta u Odesi.

22-godišnji Danilo uzdanica je Nacionalnog akademskog kazališta opere i baleta u Odesi. Nakupio je pozamašan broj solouloga, kao i onih sporednih.

- Sada je doista teška situacija s nastupima jer nikad ne znamo kada će početi uzbuna. I nije se jednom dogodilo da nastupamo, plešemo i onda se usred neke scene oglasi sirena za zračnu opasnost, pa svi moramo u sklonište. To je za baletne umjetnike teško. Ali ipak smo svi veoma sretni što uopće možemo raditi. Kada su otvorili kazalište, došla je cijela kazališna skupina. Svi su bili jako uzbuđeni, svi su toliko željeli plesati i napokon raditi, kaže Danilo Paščuk, baletan Nacionalnog akademskog kazališta opere i baleta u Odesi.

'Odesa je za njih isto što i Sankt Peterburg'

Većina odeskih znamenitosti i simbola zaklonjena je ili utvrđena, u strahu od ruskog napada. Tako je i s jednom od najutvrđenijih zgrada u Odesi, nadaleko poznatom zgradom opere i baleta, možda i najljepšom u Europi. Projektirali su je isti arhitekti koji su projektirali kazališta u Zagrebu i Rijeci. To je inače prva zgrada opere izgrađena u Ukrajini, cijeli projekt njezine izgradnje stajao je tadašnjih milijun i pol zlatnih rubalja. Sada i odeska opera i balet žive ratnu svakodnevicu. Istina, repertoar je smanjen, kao i duljina trajanja predstava, ali jedini su ansambl koji i dalje igra u ratom zahvaćenoj Ukrajini. Pred smanjenim brojem gledatelja, naravno. U okruženju protuzračne obrane i antitenkovskih zapreka odmah iza ugla, kao i 1941., kada je zgradu uoči nacističkog napada štitila Crvena armija. Mnogi će reći da Putin živi u iluziji da Odešani čekaju ruske vojnike kako bi ih oslobodili.

- Odesa je za njih isto što i Sankt Peterburg, velika kulturna vrijednost i kulturno nasljeđe. Žele to prisvojiti. To je naše, a oni to žele za sebe. Mislim da su zato odlučili da je Odesa ruski grad, smatra Igor Bjelovol.

Ljudi bježe u strahu od rata

Gradonačelnik Odese tvrdi da je Putin opsjednut tim gradom, da će ga pokušati osvojiti čitavog te da ga zato i ne granatira. I da se Kremlj nada okruživanju Odese sa sjevera, kako bi spojio okupirani jug Ukrajine s odmetnutom moldavskom regijom Pridnjestrovljem, proruskom paradržavom koja je udaljena samo 60-ak kilometara. Zbog straha od takvog scenarija, Odesu je dosad napustilo oko 200 tisuća stanovnika od prijeratnih milijun.

- Mnogo je ljudi došlo u Odesu. Oni su sada privremeno preseljene osobe. Njih je više od 120 tisuća, prema službenim podacima. Mnogo ih je baš iz samog Mikolajiva i Hersona, kao i iz tih oblasti, te Zaporiške i Harkivske oblasti, kaže Serhij Sizonenko, općinski vijećnik u Odesi.

Igor Bjelovol informatičar je po struci. Rođen je u Mikolajivu. U Odesi živi godinu i pol. S tetom, koju uzdržava. Zbog rata, opet radi od kuće, kao i za vrijeme pandemije. Sva njegova najbliža rodbina, uključujući majku i oca, ostala je u rodnom gradu, koji je neprestano pod ruskim napadima i štiti Odesu. Igor ima samo jednu, a opet toliko nedostižnu želju, čini se.

- Sada bih samo želio mir, da se sve ovo završi. Da više nitko ne gine. Da se dečki koji su služili na fronti vrate kući ženama, majkama, svojoj djeci. Želim da sve bude dobro, kaže Igor Bjelovol.

Odesa - grad slobodnih ljudi

Natpis na terasi popularnog kafića poručuje da je Odesa - grad slobodnih ljudi. Prije ovoga rata u njemu je živjelo 62 posto etničkih Ukrajinaca i 29 posto etničkih Rusa. Imao je veoma izražen proruski sentiment, ruski se čuo na svakom koraku. S ruskom invazijom na Ukrajinu zapravo su gotovo nestale sve identitetske podjele te vrste, a i svi oni koji su govorili ruski kao materinski jezik u javnim nastupima trude se sada izražavati na ukrajinskome. I aktualni gradonačelnik Truhanov, koji je u nacionalnu političku arenu prije deset godina krenuo s liste Janukovičeve stranke, kao proruski političar, sada je ukrajinski domoljub.

- Čak je i gradonačelnik Truhanov počeo govoriti ukrajinskim jezikom. I sva zasjedanja Gradskog vijeća vode se na ukrajinskom jeziku. Prema ukrajinskim zakonima, svi organi bilo koje gradske ili državne uprave dužni su voditi sve sjednice na službenom jeziku. Nažalost, prije se to nije uvijek provodilo. Sada se, međutim, situacija mijenja u pozitivnom smjeru. Na to je utjecao rat, kaže Serhij Sizonenko, općinski vijećnik u Odesi.

Zbog rata u Ukrajini poznate pješčane plaže bisera Crnog mora, kako Odesu vole nazivati, ovoga ljeta bile su potpuno prazne. Cijela crnomorska obala, načičkana je, naime, i kopnenim i morskim minama. Odeske plaže su stoga zatvorene. Unatoč oznakama da je riječ uglavnom o miniranom području, nesavjesni su građani pogibali u morskom plićaku ili na obali. Ukrajina je mine postavila u strahu od ruskog iskrcavanja i pokušaja osvajanja Odese s mora. Ovdje su na obranu bili spremni mjesec dana nakon ostalih ukrajinskih gradova, ustrojavanje jedinica Teritorijalne obrane počelo je u Odesi kada je Kijev već napadnut. Sada je to posve drukčija priča. Na četiri lokacije u gradu postoje i skladišta s hranom i lijekovima, zlu ne trebalo. Svi daju svoj obol.

- Tvrtka u kojoj radim daje novac vojsci. Volontiramo. Neki su zaposlenici trenutačno u Ukrajini, neki izvan nje. Ali svi pomažemo vojsci. Kupujemo dronove i raznu opremu, kaže Igor Bjelovol, informatički stručnjak.

U slučaju da ipak bude probijena prva linija obrane, ona na moru, u Odesi se pripremaju i na urbani rat i evakuaciju stanovništva u utrobu najduže podzemne mreže ručno napravljenih katakombi na svijetu, koja prolazi ispod grada i njegovih rubnih područja, a duga je čak 2533 kilometra. Nalazi se na tri razine. Najdublja je na 60 metara ispod razine mora, jer riječ je i o nekadašnjim rudnicima. Tim su se katakombama civili inače koristili za zaklon tijekom Ruskog građanskog rata, ali i '41., kada su Odesu okupirali nacisti potpomognuti rumunjskim fašistima.

- Katakombe su spašavale Odesu i tijekom Drugoga svjetskog rata. Odeski partizanski pokret koristio se, naime, katakombama pri izvršavanju vojnih akcija. Katakombe bi i sada mogle biti spasonosno rješenje. Iako svjedočimo tomu da se ljudi tijekom uzbune ne sklanjaju ni u obična skloništa. Stoga sumnjam da će se Odešani sklanjati u katakombe. Ponajprije zato što je ondje hladno. Usto, nema ni kreveta ni grijanja, kaže Serhij Sizonenko, općinski vijećnik u Odesi.

 

Katakombe pretvorene u skloništa

Izletničke rute u katakombama dio su Muzeja povijesti podzemne Odese. Uređene su i nisu opasne za posjetitelje. Bunkeri su opremljeni još 30-tih godina prošlog stoljeća, bili su predviđeni za boravak članova partijskog Okružnog komiteta. Na zidovima mnoštvo pronađenih crteža. Pa i onih suvremenih. Između ostalog, i poznati motiv pozdrava ukrajinskog vojnika sada potopljenom ruskom brodu Moskva. Katakombe, u koje je u doba Hladnog rata sovjetski vrh izdašno ulagao, do te mjere da je u slučaju američkog napada planirao u njih preseliti cjelokupne zatvore, Odešani su do ovoga rata proklinjali. Zbog izbušenog tla redovito su, naime, pucali zidovi kuća i vodovodne cijevi, a na prometnicama se stvarale goleme rupe. Sada se katakombe pokazuju kao nenadani džoker iz rukava. Ubrzano se pretvaraju u skloništa i pripremaju za mogući prihvat stanovnika. Neki su dijelovi, na inicijativu nevladinih organizacija, prilagođeni za dulji boravak ljudi. Opremljeni su čak i bežičnim internetom.

- Budući da su katakombe iz sigurnosnih razloga poprilično opasne, na nekim mjestima i iznimno opasne, skloništa su službeno otvorena samo na lokaciji Moldavanka. U njih se može smjestiti nekoliko tisuća ljudi. Riječ je o kompleksu izgrađenom još na temeljima objekata Civilne zaštite koje su 1970-ih opremile sovjetske vlasti. Trenutačno je taj dio katakombi uređen za minimalne životne uvjete, ali mogu poslužiti neko vrijeme, kaže Maksim Baranecki, član nevladine organizacije Pamet.

Nakon gubitka mornaričke baze u Sevastopolju, na anektiranom Krimu, ukrajinska mornarica preselila je svoje brodove upravo ovamo. Gotovo 70 posto ukrajinskog uvoza i izvoza obavlja se morskim putem, a kroz Odesu prolazi najveći dio. Ne čudi stoga što iz smjera mora prema Odesi svako malo dolete ruski, a sada i iranski dronovi. Ukrajinska protuzračna obrana većinom ih obori. Nerijetko prije toga, bespilotne letjelice na kopnu iza sebe ostave mrtve civile.

- Razumijem da je ruska vojska vrlo snažna. Rusija je veoma militarizirana zemlja. Ali mi Ukrajinci nasljednici smo Kozaka! A Kozaci su pobjeđivali. Bili su brojčano slabiji, a pobjeđivali su brojnije i moćnije vojske, zahvaljujući snazi svojeg duha, vjeri u pobjedu i slobodu. Zato sam potpuno siguran da će i sada Ukrajina pobijediti, kaže Serhij Sizonenko, općinski vijećnik u Odesi.

- U budućnosti vidim našu pobjedu. Naš narod sada je maksimalno ujedinjen. Očekujem da će se ovaj val nacionalne svijesti i ovaj zanos širiti i dalje. Zapravo se nadam da ćemo razvijati vlastitu kulturu, ne ignorirajući ičiju tuđu. Više ćemo učiti o svojoj povijesti. Posebno na povijesnim pogreškama, kaže Danilo Paščuk, baletan Nacionalnog akademskog kazališta opere i baleta u Odesi.

Na rođendan grada ulice Odese navečer su bile prepune. I tog dana, službeno, alkohol se točio do 20 sati, restorani su radili do 21, a policijski sat počinjao je u 23 sata. Jer južna ukrajinska bojišnica uopće nije daleko od trećeg najvećeg ukrajinskog grada. Ali život mora ići dalje. Život ni na nebu ni na zemlji. U prividnom miru, a zapravo u stvarnome ratu. U gradu za koji je baš Puškin nekada tvrdio da miriše Europa. Gradu koji je geografski bliže Beču i Ateni nego Moskvi i Sankt Peterburgu. Gradu koji od današnje Europe ima velika očekivanja.