Priča iz Lavova: Ukrajina će pobijediti

Nekoliko sati privida normalnosti u kaotična ratna vremena. Dvojica braće violinista iz grada Černjivci, koji je smješten na zapadu Ukrajine, na lavovskim ulicama žele, kažu, svojim sunarodnjacima pružiti makar gram nade u bolje sutra.

- Sretan sam što mogu podignuti duh svojih sunarodnjaka i razveseliti ih u ova teška vremena, rekao je Markijan Lukinjuk, glazbenik.

- Vrlo sam ponosan što sam Ukrajinac. Cijeli život nosim na sebi ukrajinsku zastavu i odjeću s ukrajinskim simbolima, prije nego je to bilo cool. Tako odjeven i nastupam, ističe Kostjantin Lukinjuk, glazbenik.

- Možda će netko reći - Što vam znači sva ta izvedba, promocija, zastave? Radimo to za žrtve! A Ukrajina je nedvojbeno u ovom slučaju žrtva, prvenstveno žrtva napada agresora. Za žrtvu je jako važno da nije sama, da nije usamljena, poručila je Alla Tatarenko, slavistica, Sveučilište Ivana Franka u Lavovu.

Dio od 150 izbjeglica, koji je sigurnost našao unutar samostana Ukrajinske grkokatoličke crkve u okolici Lavova, a gdje je prije nekoliko tjedana stigla humanitarna pomoć i hrvatskih grkokatolika, pomaže u kuhinji. Natalija Pridvorova izbjegla je iz sela Zvanjivka, iz Donecke oblasti, s kćerima i unukom. Nevoljko, bez obzira na neprestani zvuk granatiranja.

- Mi smo 2014. godine izbjegli u Poltavu. Ondje smo čekali mjesec i pol, a potom se vratili kući. Nismo ni slutili da bi se to moglo ponoviti i u 2022. Pretpostavljali smo da bi možda moglo biti borbi oko Donecka, Gorlivke, Luhanska… Ali uopće nismo očekivali da bi borbe mogle doći bliže k nama, prema Slovjansku, Kramatorsku i Harkivu, kaže Natalija.

Ona je iz Lozove, drugog grada po veličini u Harkivskoj oblasti, koji se nalazi u blizini toliko spominjanog Izjuma. Dom je napustila u strahu za sigurnost desetomjesečnog i desetogodišnjeg sina. Iako je njezin materinski jezik ruski, zgrožena agresijom na svoju zemlju, sada se trudi što više govoriti ukrajinski.

- Primili su ljude koje ni ne poznaju. Čak i iz dijela Ukrajine u kojemu se govori ruski. Sada se i mi navikavamo govoriti ukrajinski jezik. Lijep je i pjevan. Trudimo se. Možda se ne izražavamo savršeno, ali snalazimo se, rekla je Ljudmila Bandrivska, izbjeglica iz Lozove.

U sovjetsko doba Ukrajinska grkokatolička crkva bila je najveća ilegalna vjerska zajednica na svijetu, režim je tvrdio da je sjedinjena s Ruskom pravoslavnom crkvom. Nakon raspada SSSR-a i njezine legalizacije nekoliko bazilijanaca stiglo je na studij u Zagreb, kod isusovaca na Jordanovac. Otac Kornelije i danas tečno govori hrvatski.

- Mi smo preživjeli desetljeća postojanja Sovjetskog Saveza. Sada, kada smo krenuli drugim putem, proživljavamo agresiju. Jedan je političar još 1991. rekao – Ukrajina je napustila Sovjetski Savez, ali Sovjetski Savez još nije napustio Ukrajinu. I što više SSSR nestaje iz srca Ukrajinaca, to više ono glavno srce ne želi pustiti ljude da žive mirno kao Europljani i da grade svoj život, rekao je otac Kornelije, svećenik Ukrajinske grkokatoličke crkve.

Na zapadu napaćene zemlje, oduvijek bastionu ukrajinskog nacionalizma, dobro se sjećaju odlazaka tisuća ljudi u sibirske gulage, u kojima je umrlo i oko 3000 grkokatoličkih svećenika. U Lavovu, u kojemu su danas između 70 i 80 posto vjernika grkokatolici, povijesno sjećanje itekako je živo. Europa možda i nije svjesna do koje granice Ukrajina danas brani njezine vrijednosti, toliko puta ponovili su nam tijekom boravaka u najeuropskijem ukrajinskom gradu.

- Nismo smjeli reći bilo što što se ticalo neovisnosti Ukrajine. Za to se, naime, išlo u zatvor. Kada sam bio mali poučavali su me da takvo nešto ne kažem u školi. Jer nakon toga bi došao KGB. Europa to nije doživjela. Mislili smo da je to zauvijek za nama. Sada vidimo da nije, dodaje otac Kornelije.

Povjesničari tvrde da je jedna od dimenzija ovoga rata i rat za povijesno nasljeđe. I da se ruski imperij oduvijek borio protiv ukrajinske kulture i identiteta, koji negira i onaj koji je pokrenuo invaziju 24. veljače.

- Postojala je Kijevska Rusija, a ne moskovska. Stoga smo mi zapravo pravi Rusi. Mi smo pravi Ukrajinci. Kijevska Rusija imala je današnju ukrajinsku zastavu i grb. Mi smo to imali, a ne Moskva, poručuje Kostjantin Lukinjuk.

- Vrlo je mudar i dalekosežan bio potez carizma da svoju državu nazove Rusija. Rusija i Rus nisu jedno te isto, ali u prijevodima na druge jezike ispada tako. Kijevska Rusija, tako se nekad prevodio naziv Rus. I ruski na ukrajinskome znači nešto sasvim drugo. Primjerice, u Lavovu postoji Ruska ulica. Ruski u našem jeziku znači zapadnoukrajinski. Rusini i ruski u zapadnoj Ukrajini označavali su Ukrajince i ukrajinsko, objašnjava Alla Tatarenko.

Mnogi ukrajinski domoljubi u analizi uzroka sadašnjega rata ne zaboravljaju naglasiti kako je tijekom Gladomora, namjerno izazvane jednogodišnje masovne gladi i u sovjetskoj Ukrajini, prije gotovo stotinu godina izmijenjena demografska struktura u Donbasu, te da su ondje naseljeni etnički Rusi, koji su desetljećima zatim trovani ruskom propagandom.

- Ondje već osam godina traje rat. Mnogo je proruski orijentiranih ljudi tamo, nažalost. Nadam se da će nakon svega ovoga shvatiti tko je na njihovoj strani, kao i na strani slobode i istine. Jer nije naša vojska u Moskvi, njihova je vojska ovdje, rekao je Kostjantin Lukinjuk.

- Ima kod nas na selu puno takvih koji su pod ruskim utjecajem, koji su za ruski svijet. Ne može ih se silom razuvjeriti, niti protjerati, niti ubiti. I oni žive. Pa neka žive. Treba što manje s njima kontaktirati, držati ih na udaljenosti, ističe Natalija Pridvorova.

- Ne, neću ja s njima tamo živjeti! Niti pokraj njih. Ne! Poslije ovoga ne, poručila je Ljudmila Bandrivska.

- Taj bolan osjećaj da je Rusija postala neprijatelj najviše pogađa upravo etničke Ruse, koji sada ništa manje ne stradavaju. Na istoku Ukrajine čak i u većoj mjeri, jer ih ondje ima mnogo. Ali i u Harkivu ili Melitopolju, kaže Alla Tatarenko.

- Reći ću Vam iskreno, ja u Rusiji imam mnogo rođaka. I moj muž također. Na početku rata raspravljali smo se s njima i svađali. Sada više s njima ne komuniciram. Ne pišem im, ne zovem ih i ne želim ih vidjeti, ističe Ljudmila Bandrivska.

- Protjerati Ruse iz Ukrajine! Najbolje ćete nam pomoći ako nam pomognete izbaciti ih iz zemlje. I pomognete u izgradnji porušenoga. Srušene su stambene zgrade, ljudi su ostali bez domova. To je strašno. Ostali su u progonstvu. Bit će potrebno izgraditi Ukrajinu. Želimo i dalje živjeti onako kako smo živjeli prije, rekla je Natalija Pridvorova.

A kako se prije živjelo? Kostjantin se vratio sa školovanja iz SAD-a samo dva tjedna prije početka invazije, nije mario za upozorenja da u Ukrajini počinje rat. Nakon povratka organizirao je online koncerte i prikupljanje sredstava među svojim američkim prijateljima, na taj su način već kupili 15 pancirki za ukrajinsku vojsku. Iako je dobivanje dozvole za napuštanje zemlje u njegovim godinama vrlo složen proces, uskoro odlazi na magisterij u Miami.

- Nadam se da će se sve ovo brzo završiti i da će se postići nekakav dogovor, koji će našoj zemlji donijeti mir. Jer ruska je vojska aktivna u Ukrajini od 2014., kada sam bio maleni dječak. Nadam se da će otići jednom zauvijek, ističe Kostjantin Lukinjuk.

- Svi smo očekivali ovo što se događa. Jer imali smo nedovršeni sukob s Rusijom, veoma dugo. Mislim da će nakon ovog rata Ukrajina biti toliko jača. Definitivno ćemo pobijediti. Ovo je prilika koju moramo iskoristiti, kako bismo postali jača i neovisnija zemlja, Markijan Lukinjuk.

- Pobijedit ćemo! Mi se za to molimo, dajemo podršku našim vojnicima. Samo tako i nikako drugačije, pobjeda i gotovo! Drugačije ne može biti. Želimo se vratiti kući, u mir i tišinu. Samo pobjeda, samo pobjeda, poručila je Natalija Pridvorova.

- Nisam mislio da će Ukrajinci tako snažno braniti svoju zemlju. Ali izgleda da nismo vidjeli što se sve nakupilo u srcima ljudi posljednjih godina, rekao je otac Kornelije.

- Čini mi se da je Ukrajina dobila tako strašnu, ali veliku priliku da se zaborave sve razlike, u ime jedinstva. To se jedinstvo danas vidi kod vojnika, civila i volontera. Ono je jedan od najvećih i najvažnijih zadataka Ukrajine. Jer Ukrajinci se ujedine kada im je teško. Važno je ostati ujedinjen i u miru. Posebno se tomu nadam, Alla Tatarenko.

- Ovo nije konflikt unutar ukrajinskog naroda. Ipak je on jedinstven i čvrst narod. To nije problem. Ali još puno treba raditi, na duge staze, rekao je otac Kornelije.

Od tog kobnog 24. veljače atmosfera u osmom po veličini ukrajinskom gradu, koji je doista u sebi pronašao lavovsko srce, jako se promijenila. Sada u Lavovu živi znatno više ljudi, mnoštvo izbjeglica. Domaći koji vješto barataju s riječima reći će da na ovdašnjem željezničkom kolodvoru ili tržnici nailaze na ljude s kovčezima koji mirišu na dim, a u očima zrcale bol. Kažu i da je Lavov postao još bolji grad, s puno više dobrote i zagrljaja. U pozadini brutalnih bojišnica, iz neslomljivog duha ranjene nacije polako se rađa novi, suvremeni ukrajinski identitet.