Tatarenko za HTV: Ukrajinci nisu vjerovali u otvorenu mogućnost rata

24.04.2022.

09:06

Autor: Dragan Nikolić/HRT/T.D.

Alla Tatarenko

Alla Tatarenko

Foto: HTV / HRT

Alla Tatarenko predstojnica je Katedre za slavistiku na Filološkom fakultetu Sveučilišta Ivana Franka u Lavovu. Prevoditeljica i književna kritičarka, koja je prevela na ukrajinski i mnoge hrvatske autore i promovirala ih u svojoj zemlji u prošlosti, podijelila je za HTV u razgovoru s novinarom Draganom Nikolićem svoja razmišljanja o uzrocima rata u Ukrajini, njegovim posljedicama, ali i pogledu u budućnost.


Koliko je rat promijenio Lavov s obzirom na to da je više od četvrtine ukupnog predratnog stanovništva Lavova došlo u izbjegličkom zbjegu? 


- Promijenila se atmosfera. Sada kad idem na kolodvor ili na tržnicu nešto obaviti ili kupiti, srećem ondje ljude s kovčezima. Ljude koje nije potrebno pitati odakle su i kamo idu. Jer oni mirišu na dim. U njihovim se očima vidi bol. Ti su ljudi vjerojatno doputovali nedavno i možda odmah idu dalje. Mnogi moji znanci, i to ne samo Lavovljani, nego i Kijevljani i ljudi iz drugih gradova koji su se preselili u Lavov, rade sada kao volonteri na kolodvoru. Kuhaju kavu i čaj te pripremaju hranu za ljude koji su došli iz gradova gdje je najgore. Lavov je sada jedno veliko ukrajinsko srce, rekla je Alla Tatarenko.


Kaže kako je sada u njemu puno više ljudi.

- Prepoznajemo u tim ljudima da su oni naši, naši do srži. I da su ranjeni. Oni kao da i ne žele izgledati bezbrižno. Želja nam je svakomu pomoći. Lavov je, po mom mišljenju, sada postao još bolji grad. Ako je to prije bio turistički grad, u koji su turisti dolazili doživjeti njegovu ljepotu i uživati u dobroj kavi, sada imam dojam da je postao grad u kojem ima puno više dobrote i zagrljaja, naglasila je.

"Ukrajina je dobila priliku u ovome ratu postati cjelina"

Je li ovaj rat pojačao jedinstvo Ukrajine i ukrajinskog naroda, njegov identitet, koji je možda u nekom razdoblju bio podvojen? Sam predsjednik Zelenski, kažu, nije bio najjači političar, najjači predsjednik. Pretvorio se u jakog državnika i svjetsku zvijezdu. 

- Sada mi se čini da je Ukrajina dobila priliku u ovome ratu postati cjelina. Jedna cjelina bez obzira na kulturološke razlike, koje nikada i nisu bile goleme, ali je uvijek bilo ljudi koji su o tome spekulirali. Govorili bi da su neke regije bolje ili da su žene u njima ljepše, da je kuhinja ondje bolja… To su sitnice koje su sad zaboravljene. Za vrijeme rata postalo je nevažno po kojem receptu kuhaš boršč, da se slikovito izrazim. Čini mi se da je Ukrajina dobila strašnu, ali veliku priliku za to da se zaborave sve razlike, u ime jedinstva. To se jedinstvo danas vidi u vojnicima, civilima i volonterima. To jedinstvo jedan je od najvećih i najvažnijih zadataka Ukrajine. Jer se Ukrajinci, kad im je teško, ujedine. Važno je ostati ujedinjen i u miru. Jako se tomu nadam, naglasila je.

U mnogim javnim nastupima predsjednik Zelenski govori da Ukrajina brani Europu i da se ukrajinski narod uvelike žrtvuje za nju. Očekujete li od Europe više? Živi li Ukrajina one europske vrijednosti?

- Ukrajinski je sud da je Europa uvijek predstavljala civilizacijski centar. To se može Iako provjeriti i u ukrajinskoj književnosti. Nije bez razloga poema Kotljarevskog "Eneida" prvo djelo novije ukrajinske književnosti. To je svojevrsna travestija, parodija na Vergilijevu "Eneidu". A što može biti bolji primjer? Dovoljno je pročitati Andruhoviča i druge pisce koji su pisali o susretu s Europom kad je pala željezna zavjesa. Ukrajinci se osjećaju Europljanima, ali stjecajem ekonomskih okolnosti i zbog stupnja razvijenosti zemlje, mi smo se u jednom trenutku našli u takozvanoj Europi B. U Europi 2. Mi kao da jesmo u Europi, ali ekonomija nam ni približno nije na europskoj razini. Godine 2013., kada su studenti lavovskog sveučilišta izašli na prosvjede, oni nisu imali oružje, imali su samo želju. Željeli su u Europu. Željeli su putovati bez viza, družiti se sa svojim prijateljima, imati mogućnost letjeti jeftinim avioprijevoznicima. A vlada ih je uvrijedila, ne pitajući ih ništa odrekla se europskog puta kojim smo dotad kako-tako ipak išli. Pogledamo li sada što Ukrajincima predstavlja Europa, predstavlja za njih simbol demokracije. Koliko god se ona katkad doimala slabom. Sada se javlja veliko pitanje što je bolje: totalitarizam i snažna ruka koja će svakog odmah stjerati u kut ili demokracija, možda i ne tako snažna, ali koja pruža ljudima razna prava, istaknula je.

Rekla je kako joj se čini da je rat u Ukrajini stavio pred Europu veliko pitanje - mora li demokracija biti slaba?

- Rat je pokazao da borba za demokraciju mora biti jaka. Sada se zapravo plaća ta želja Ukrajinaca da postanu slobodni, da žive u demokraciji, a ne da im se naređuje. Borba za demokraciju sada se plaća strašno visokom cijenom. Ali prisjetimo se, ideal Europe je upravo to.

Očekujete li od Europe više, osjećate li se izdanima u ovome trenutku?


- Ne. Zato što su Europa i svijet jako pomogli Ukrajini. Pomogli su joj tako što je nisu ostavili samu. A na kraju krajeva, mogli su je ostaviti samu, kao Gruziju svojedobno, kada se ona našla ostavljena sama, rekla je. 

"Ukrajina 2014. ostavljena sama"

Istaknula je da je i Ukrajina bila ostavljena sama 2014., nakon aneksije Krima.

- Tada je prihvaćen zakon jačeg. Sada će možda netko reći: Što vam znači sva ta prezentacija, promocija, zastave? Radimo to za žrtve! A Ukrajina je nedvojbeno žrtva u ovom slučaju. U prvome redu, žrtva napada agresora. Za žrtvu je jako važno da nije sama, da nije usamljena. Kad vidite na tisuće ljudi kako podržavaju Ukrajinu, kako pjevaju pjesme njoj u čast, to nam daje snagu pravde. Svijet je dosad često šutio, bio promatrač i govorio: A što mi možemo, oni su jaki, pa ne možemo se boriti s takvom silom. Ako pogledam ovaj primjer s Ukrajinom, po mom mišljenju, taj je svijet postao življi. Želim zahvaliti Hrvatskoj, koja je za mene Europa, za svu pomoć koju dobivamo od samog početka agresije. Pa čak smo i prije početka agresije primali pomoć, i moralnu i materijalnu. Hvala na tome što su naši studenti došli k vama. Cijela druga godina mojih studenata kroatistike sada je u Osijeku. Oni ondje studiraju pa mi sada imamo zajedničke studente, rekla je Alla Tatarenko. 

Ne jednom rekli ste da ste u ovoj teškoj situaciji u ratu koji je nametnut Ukrajini pronašli mnogo poveznica između Ukrajine i Hrvatske, između kultura, književnosti, ali i borbi za samostalnost i neovisnost ukrajinske i hrvatske nacije.   

- U Hrvatskoj imam jako puno prijatelja, ali ne dobivam samo privatnu potporu. Ondje je bila održana prezentacija hrvatskog časopisa Književna smotra koji je izašao potkraj 2021. godine. To je izdanje od 400 stranica A4 formata o ukrajinskoj književnosti, književna kritika. Promocija izdanja priređena je baš nedavno. Zatim, tu je časopis Alternator koji sadržava umjetničke tekstove, i na hrvatskom i na ukrajinskom. Imali smo nekoliko prezentacija, a urednik ovoga broja Jurij Lisenko, diplomat i pjesnik, rekao je da se u početku premišljao treba li uopće organizirati promociju tog časopisa, budući da je časopis previše veseo. Jer u njemu ima jako puno toga veselog. Ali onda je shvatio da treba. Jer i to je vrsta otpora. Smijeh, to je lijek za strah. Smijeh je otpor. Vidimo primjere u ukrajinskoj književnosti. O tome sam već govorila, a želim još samo dodati da u književnosti postoje stvari koje se otkrivaju tek sada. Tek sada kad je počeo rat, možemo razumjeti što je predvidjela ukrajinska proza i poezija, rekla je.

S obzirom na povijesnu povezanost i sličnosti u kulturi, vjeri, jeziku, jeste li očekivali da će se sve ovo dogoditi - rat, invazija, agresija, i kako danas Ukrajinci gledaju na ruske političare, a onda i na ruski narod? 

- Prvo, nitko nije očekivao da će ovaj rat početi. Koliko god smo govorili o tome da je vojska na granicama i da bi rat mogao početi, nitko u to nije uistinu vjerovao. Najviše što su mogli pomisliti jest da će Putin možda nakon priznanja tzv. DNR-a i tzv. LNR-a doći na ta područja. Ali da bi Rusija napala Ukrajinu, nakon sve retorike o tome kako smo mi bratski narodi i kako nas nikad neće napasti, zbog toga zaista nitko nije vjerovao da bi se to moglo dogoditi. Zašto? Ne zato što su ljudi vjerovali Putinu, nego zato što je u glavama Ukrajinaca mnogo godina, stoljećima, s iznimkom zapadne Ukrajine, prisutno sjećanje da su živjeli u jednoj državi s Rusima. Pri čemu je to često bila i jako teška, pa čak i traumatična povijest, rekla je. 

Alla Tatarenko je naglasila da Ukrajinci nisu vjerovali u takvu javnu, otvorenu mogućnost rata.

- Čini mi se da je to zapravo najveća trauma za one koji su voljeli Rusiju. Za one koji su cijeloga života govorili ruskim jezikom. Za one koji nisu vjerovali da bi se Rusija mogla ovakvom pokazati. Takav bolni osjećaj da je Rusija postala neprijatelj, najbolniji je upravo za etničke Ruse, koji sada također ništa manje ne stradavaju. Na istoku čak i u većoj mjeri, jer ih je ondje mnogo. I u Harkivu i u Melitopolju. Dokaz tomu je ono što govore sami ruskogovorni ljudi. Kažu da su izašli iz skloništa tek onda kad su čuli ukrajinski jezik, jer su se u drugom slučaju bojali. To je ono što nitko nije mogao postići nijednom nacionalnom politikom. Zato što je uvijek postojala nekakva diskusija o ukrajinskom i ruskom jeziku. Međutim, Rusiju sada ne poštuju, ne vole je i mrze je potpuno jednako sve žrtve rata. Takvih u Ukrajini ima jako mnogo. Jako veliku bol za njih stvara reakcija njihovih rođaka u Rusiji. Strašna je trauma kada rođaci jedan drugomu postaju neprijatelji i tuđinci. I kada prestaju razgovarati, biti potpora jedni drugima. Naravno, treba biti jako hrabar da se u Rusiji izađe na prosvjed. Vjerojatno su mnogi ipak očekivali barem nepodržavanje ruske politike. Nažalost, virus putinizma pokazao se strašnim. Meni se čini da je Putin sada zapravo najveći neprijatelj upravo ruskomu narodu. Ja ne mogu ni zamisliti kako će ta država i ljudi poslije živjeti s tim teretom koji je ruska vojska na njih stavila. Mislim da se pitanje o bratskom narodu na neko vrijeme mora odgoditi jer će to inače izrasti u situaciju s Kainom i Abelom, rekla je.

"Putinu ne preostaje ništa drugo nego izmisliti svoju povijest"

Kako gledate na Putinovu poruku da ukrajinski identitet ne postoji? 

- Ovo pitanje možete postaviti i hrvatskim gledateljima. Kako bi prosječni Hrvat u Hrvatskoj reagirao na pitanje može li se složiti s time da u Hrvatskoj nema Hrvata? Mislim da je to rezultat življenja u nekom svojem posebnom svijetu koji su stvorili Putinovi ideolozi. Također, treba se podsjetiti da su se povjesničari trudili negirati postojanje Kijevske Rusi. Znamo da je Kijevska Rus starija od Moskovije. Vrlo je mudar i dalekosežan potez carizma bio nazvati svoju državu Rusijom, a naglašavam da Rusija i Rus nisu jedno te isto, ali u prijevodima na druge jezike ispada isto. Kijevska Rusija, zar ne, tako se to nekad prevodilo? Tako su prevodili taj naziv Rus. Također i ruski na ukrajinskom znači nešto drugo. Imamo tu u Lavovu Rusku ulicu. Ruski znači zapadnoukrajinski. Rusini i pridjev ruski, to su u zapadnoj Ukrajini bili nazivi za Ukrajince i ukrajinsko. Vrlo je teško to objasniti u nekoliko riječi, rekla je.

Dodala je kako je ovaj rat zapravo počeo kao rat za povijest.

- Znamo da se ruski imperij borio protiv ukrajinskog jezika i kulture. Možete vidjeti, i svi slavisti to jako dobro znaju, kako su se mijenjala čak i imena ukrajinskih kulturnih djelatnika. Kako je Metropolit Kijevski, koji je cijeli život bio Metropolit Kijevski, u zadnjim godinama svoga života postao Metropolit Rostovski. On dalje kroz povijest ostaje zapisan kao Metropolit Rostovski i tako ga dalje nazivaju. Sve ukrajinsko se potiho počelo gurati pod tepih kao da ne postoji. Ukrajinski barok i cijela kultura koja je postojala. Spomenula sam Kotljarevskog i njegovu Eneidu koja je izašla 1797. godine. Možemo je i danas čitati bez rječnika zato što je pisana suvremenim ukrajinskim jezikom. A veliki ruski pjesnik Puškin koji je počeo pisati narodnim jezikom, rodio se 1799. godine. O čemu mi onda govorimo? Putinu ne preostaje ništa drugo nego izmisliti svoju povijest, naglasila je.

Hoće li sve ovo što se događa ostaviti posljedice na mlađe naraštaje i kolike će one biti? Hoće li ukrajinsko društvo dugoročno biti zatrovano mržnjom? Ima li načina da se mladim generacijama koje prolaze ovo kao djeca objasni da jednog dana kada se zaustavi ratno ludilo, život mora ići dalje te da emocije moraju potisnuti i racionalno živjeti u nekoj boljoj i kvalitetnijoj budućnosti?   

- To, naravno, ovisi o tome kakav će svijet biti nakon ovoga rata. Zato što se budućnost koju će graditi mlade generacije ne smije temeljiti na mržnji. Ona mora biti temeljena na ljubavi. Ali ne na ljubavi prema neprijatelju i na potpunom oprostu. Da bi bilo moguće voljeti, treba najprije riješiti pitanja vezana uz rat. Ako ih se uguši, ako im se ne da prostora, ona će onda postati teški traumatski sindrom. O tome treba otvoreno govoriti. Iskreno. Reći tko je neprijatelj, a tko nije bio neprijatelj, ali je šutio. Kakav je osobni stav raznih Rusa i kakva je pozicija Ukrajine, rekla je. 

Smatra da će glavni zadatak Ukrajine biti - izgraditi Ukrajinu. 

- Neovisno od toga koja je država pokraj nje. I prije svega, baviti se stvaranjem sretnog, mirnog, snažnog života u svojoj zemlji. Za svoju djecu. Kako bi znali tko su oni zapravo. Da su oni Ukrajinci, državljani Ukrajine, neovisno o tome kojoj naciji pripadaju. Da se ponose ovom zemljom. Da žele živjeti ovdje i da se ovamo žele vratiti, zaključila je.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!